Arhiva

U rubrici „Dva minuta", koju emitujemo svakog ponedjeljka od 9.30 i 15 sati, sugrađanima se ove sedmice obratila Jasminka Grgurević, slikarka-konzervatorka koja je za svoj rad na kotorskim kulturno-istorijskim spomenicima dobila najznačajnija priznanja.
Poštovani sugrađani,
Sa velikim zadovoljstvom sam primila informaciju o aktivnostima koje se planiraju u upravnoj zgradi Jugooceanije ovoga ljeta, te stavljanja iste u funkciju umjetničkog centra. Ovaj objekat, djelo arhitekata Đorđa Petrovića, Mateje Nenadovića i Đorđa Zlokovića (koji je radio konstrukciju), predstavlja, jedan od najznačajnijih primjera moderne arhitekture iz druge polovine XX vijeka u Kotoru. Svojim položajem u prostoru, sa kultivisanim vrtom i unutrašnjom prostornom organizacijom (široko stepenište, široki hodnici, velika sala za sastanke, velike staklene površine...) pruža mogućnosti za ovakve i slične vrste dešavanja. Podsjećanja radi, prošlog ljeta, poslije dužeg vremena tokom kojeg je služio kao glasačko mjesto, vrata ovog objekta su se po prvi put otvorila za kreativnu energiju. Sa zadovoljstvom smo odgledali predstavu Kinez, prema tekstu Maje Todorović u režiji Anje Suše u koprodukciji Kotorskog festivala pozorišta za djecu, Kotor Arta, Gradskog pozorišta iz Podgorice, Centra za kulturu Nikola Đurković i ASSITEJ Centra Crna Gora. Kao i u predstavi i sam objekat je neuralgična tačka naših (post) tranzicionih trauma. Usput, glavni projektant prof. dr Đorđe Petrović je po vokaciji bio slikar i njegovo ime pored projektanskih rješenja ostaće zapamćeno po kosmičkom slikarstvu kojemu je posvetio veći dio svog života. Dozvoljeno je da slutimo, da je možda njegova energija, uz pomoć NVO Expeditio, doprinijela da se ovaj objekat, makar privremeno, otvori za novu namjenu.

{mp3}dva/jaka2302{/mp3}

Podsjećanja radi, NVO Expeditio je prema Upravi za zaštitu kulturnih dobara pokrenula inicijativu za uspostavljanje zaštite upravne zgrade Jugooceanije u Kotoru, kao kulturnog dobra, zbog njenih arhitektonskih, istorijskih i društvenih vrijednosti. U kontekstu ove priče želim da vjerujem da ovaj prostor i ovaj objekat mogu da postanu dio infrastrukture za sadržaje koji Kotoru nedostaju i koji čine njegovu supstancu, njegov spiritus locus.
A po meni Kotoru nedostaje Javna Ustanova za konzervatorsku djelatnost. Transformacijom Službe zaštite nekadašnjeg Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture, Kotor je dobio dva područna odeljenja, odeljenje Uprave za zaštitu kulturnih dobara i odeljenje Centra za konzervaciju i arheologiju Crne Gore. Oba odeljenja sa sjedištem na Cetinju. Tako se i operativna zaštita kulturnih dobara u Boki svela na odeljenje sa nadležnostima na papiru, ali ne i u praksi. Mogućnost aktivne djelatnosti Područnog odeljenja centra svela se na pisanje dugih spiskova i zahtjeva, bez odgovora. Odluke se donose na Cetinju, bez poštovanja potreba i specifičnosti Područja Kotora i Boke kao cjeline i bez, rekla bih, poznavanja istih i vizije razvoja ove djelatnosti na ovom prostoru.
Kotoru nedostaje institucija koja bi se bavila nematerijalnom kulturnom baštinom i organizacijom manifestacija i djelatnosti koje istu čine održivom (Bokeljska noć, Fašinada, Bokeljska mornarica, Dobrotska čipka), kao i organizacijom i podizanjem na veći stupanj karnevalskih svečanosti.
Kotoru nedostaje gradski muzej koji bi u sebi objedinio arheološku zbirku, etnografsku zbirku, istorijsku zbirku, uspostavio njihovu zaštitu i iste na savremen način prezentirao kroz izložbene postavke.
Kotoru nedostaje veliki galerijski prostor. Pored tri galerije u Starom gradu (Gradske galerije u kinu Boka, Galerije solidarnosti i galerije u Kulturnom centru, koja je u međuvremenu pretvorena u salu za vjenčanja ), Kotor nema galeriju koja bi po prostornom rješenju, mogućnosti prilagođavanja i po pratećim sadržajima (depoi, konzervatorska služba), mogla da prihvati veće izložbe. Namjerno nijesam izgovorila velike izložbe, ali podsjećanja radi, izložbe iz Venecije, Firence, Ravene, Graca, Beča, Praga, Dubrovnika..., treba da se dese i u Kotoru. Radi se o gradovima koji igraju u istom timu, u svjetskoj reprezentaciji koja se zove UNESCO-va lista. Ovo sve, uz podsjećanje, da izložiti djelo, vrlo često znači prilagoditi izložbeni prostor i uskladiti ga sa konceptom i postavkom . Primjera radi, ako slika koja se izlaže predstavlja značajno likovno djelo, ako njen tonalitet podrazumjeva adekvatnu zaštitu i adekvatnu podlogu, onda prostoriju u kojoj se slika izlaže u cilju boljeg čitanja iste, treba prilagoditi, podešavajući zaštitu, osvetljenje, boju i strukturu zidova i poda. Ne smijemo zaboraviti da kada govorimo o izlaganju, govorimo o konceptu, kojim selektori i kustosi u saradnji sa konzervatorima nadgrađuju vrijednosti djela koje se izlaže samom izložbenom postavkom. Pri tome, skulptorska djela predstavljaju poseban izlagački izazov. Često velike skulpture u malim, zbijenim prostorima, prepunim eksponata gube smisao. Skulpture se nadograđuju prostorom, osvjetljenjem, sjenkama, kontekstom...
Kotoru nedostaje pozorište. Podsjećanja radi, kotorski festival pozorišta za djecu je tokom 22 godine svog postojanja, formirao i edukovao publiku, stvorio kritičnu masu, ali ne i infrastrukturu. Objekat unutar kotorskih zidina u okviru kotorskog Centra za kulturu, ne može da prihvati pozorišne predstave koje imaju specifičnu scenografiju ili scenografiju većih dimenzija, pa vrlo često predstave CNP-a zbog scenografskih rješenja ne mogu da gostuju u Kotoru. Scenografiju u nekim slučajevima nije moguće unijeti kroz vrata na bedemima, a i sam prilaz istim nije adekvatno riješen. Novi objekat mogao bi u okviru svojih prostornih rješenja da formira infrastrukturu koja bi omogućila kontinuitet muzičkih dešavanja koji su začeti u okviru Kotor Arta i koji kao takvi imaju svoju publiku u Crnoj Gori i šire, utičući na promjenu svijesti o postojanju prostornih granica.
Po meni, napred navedene institucije bi doprinijele očuvanju duhovne supstance prostora i njihovo mjesto je u Kotoru. Gdje je ove institucije u Kotoru moguće prostorno locirati?
Jedini prostor koji prepoznajem za isto, u neposrednom okruženju Starog Grada je, po meni, zona nekadašnjih fabrika Rivijere i Livnice. U ovoj zoni nalazi se crkva Sv. Vićencija sa arheološkim ostacima vile Zifra i potokom Zvjerinjak, koji po svojim karakteristikama predstavlja jedan od najboljih primjera hidro arhitekture. Istovremeno, ovo je zona u kojoj je potrebno na najprikladniji način sačuvati i staviti u funkciju ostatke industrijske arhitekture, dimnjak nekadašnje fabrike Rivijera i ostatke zidova i objekata koje su svjedočanstvo privrednog, ekonomskog i socijalnog značaja ovog prostora, a koji je odigrao značajnu ulogu u životu i razvoju grada Kotora pa samim tim predstavlja poseban kulturni sloj.
Sa nadom da će ovaj osvrt biti makar zarez u rečenici kojom će se donijeti odluka o novom planskom rešenju ove zone, bez obzira na vlasništvo, zapravo, u odnosu na vlasništvo, jer snaga grada je u snazi da zaštiti svoje potrebe, a planski dokument bi trebalo da bude samo okvir istih.
Srdačno vas pozdravljam,
Jasminka Grgurević