Arhiva

U okviru novog ciklusa „Dva minuta", rubrike Radio Kotora koja je na programu ponedjeljkom u 9.30 i 15 sati,  sugrađanima se obratila Dragana Lalošević, etnološkinja i kustos Muzeja grada Perasta.
Cijenjeni slušaoci,
Palata čuvenog kapetana Vicka Bujovića u Perastu malo kome nije poznata. Ne treba pominjati njenu spomeničku vrijednost i njenu ljepotu, uklopljenu u cjelinu jedinstvenog baroknog Perasta. Vjerujem isto tako da je do vas doprla bar neka kratka priča o njenom vlasniku, junaku iz perioda uspona Perasta Vicku Bujoviću. A one bi se mogle nanizati: od gradnje - graditelja do detalja na njoj za koje se možemo zapitati jesu li izrazi umjetnika ili pukih Vickovih hirova. Vicko je gradio za sebe, za svoju familiju, za svoga brata, za svoje sinove i svoju ženu. Bio je to na prvom mjestu dokaz statusa, društvenog, materijalnog ali kulturnog.

{mp3}dva/dragana092{/mp3}

Dakle, prestiž na prvom mjestu. Sa svojom familijom Vicko nije imao vremena uživati u palati. Od žene i sinova je pretežno bio odvojen, a i kad su bili zajedno, vrijeme su trošili rješavajuci ljubomorne epizode bračnoga života. I tog jutra kad je ubijen, Vicko je izašao baš iz palate i iako sa čuvarima, nije mogao izbjeći smrt, tu na stotinjak metara od svog veleljepnog doma. Jelena, Vickova žena, ubrzo je napustila Perast i do kraja života ostala da živi u Bujovićevoj kući u Kumboru, zajedno sa svojim sinovima. Palata je ostala prazna, polako zatvarana, povremeno i na nekim djelovima zazidana. Bez života, napuštena, kao da su je vremenom polako naseljavali neki nevidljivi stanari, pretvarajući je u stjecište demona, a koja se opet i kao takva uklapala sa uvijek misterioznim, tajanstvenim, tada napuštenim i zapuštenim Perastom.
Ali ni to nije dugo trajalo. Iako pod patinom, posivjela, sa ostećenim kamenim balustradama, palata je privlačila i mamila neke nove moćnike, ne bi li je u duhu novog vremena oživjeli i sa starim šarmom ponovo postavili na prijesto ljepote vječnog Perasta. A Perast je uvijek bio meta dobrog ukusa, pa je već s početka 20. vijeka palata našla novog vlasnika. Kome se svidjela? Njoj ili njemu? Nije ni bitno. Oboje su znali da nikad neće izgubiti svoju vrijednost. Jedino sto su previdjeli, ona možda više nego on, bila je strahota dolazećeg vremena. Ona je izgubila ljubav, a on je izgubio sve ono sto je stekao zahvaljujuci baš njoj. O nekoj njegovoj izgubljenoj ljubavi nisam sigurna da bi se moglo govoriti. Za razliku od njih koji su u jednom momentu postali nepoželjni, palata je ostala i te kako poželjna i ubrzo dobila svoju novu namjenu. U njoj je smješteno kulturno blago Perasta, čime se na najbolji nacin zaokružila cjelina ljepote umjetničkog stvaranja i života jedne kulture, jednog naroda sa sačuvanim i neprocijenjivo vrijednim dokazima.
A oni su nastavili živote kako su jedino i mogli i ne više zajedno. On dalje za ovu priču i nije bitan. Kao kćer – jedinica bogatog farmera u Hondurasu dopala se mladom i zgodnom crnogorskom đetiću i ubrzo po udaji je došla sa svojim mužem u Crnu Goru. Zahvaljujući najvećim dijelom njenom velikom bogatstvu koje je unijela u zemlju, otpočeli su ozbiljne i vrijedne poslovne poduhate od ogromnog značaja kako za njih tako i za čitavu državu. I palata Bujović je u tom zamahu postala njihova svojina što će kasnije i te kako uticati da bar donekle ublaži njenu bol i mučan život.
Ostavljena od muža, bez ikakvih sredstava za život, u tuđoj zemlji, bila je prinuđena da dijeli neke preskromne uslove za preživljavanje sa svojom sluškinjom sve do dana njene smrti. Brigu o njoj su preuzele časne sestre, koliko su i one mogle u tim teškim vremenima. Mali broj onih koji su je poznavali pričali su da je muža voljela do kraja svog života, da joj nije smetalo ni to što je imao djecu i ženu sa kojom je živio, kao ni to što je živjela u bijedi. Jedino zbog čega je bila očajna je bio osjećaj napuštenosti i spoznaja da je ostavljena i zaboravljana. O njoj vise nije imao ko da povede računa. To joj je bila najveća bol, a samo iz razloga sto je ona bila nesebična, dobrodušna, spremna da pomogne i uostalom svjesna sa kojim je bogatstvom došla u našu zemlju sa najiskrenijim i najboljim namjerama. Život je ipak učinio svoje. U jednom momentu, ubrzo poslije zemljotresa 1979.godine, čovjek koji o njoj nije znao ništa, kojeg su sa svega nekoliko riječi obavijestili o njenom problemu, shvatio je da ta žena zaslužuje život, da joj ga je neophodno vratiti. I učinio je to. Ljudski i kako dolikuje da čovjek pruzi ruku čovjeku. Priča bi mogla biti jako duga. I imalo bi se još puno toga za ispričat. Kraj priče nas ponovo vodi do palate Bujović. Dio palate je pripadao njoj. Ženi koja je polako privodila kraju svoju životnu priču.Taj dio palate pruzio joj je spokoj, vratio vjeru u ljude i dao joj snage da poslije svega kaže hvala. U holu palate Bujović, na zidu, kamena je ploča. Ne baš jasno vidljivim slovima isklesana je naša zahvalnost i ime: Džozefina Dole Zuber. Džozefina je sahranjena na našem groblju.
Nama ostaje da se nađemo u ovoj priči. Je li dovoljno u ovom slučaju reći samo hvala i pustiti u zaborav Džozefinu? Čudno, kako je to Džozefina nestala sa scene naše prošlosti i ko ju je to nepravedno iščupao iz sjećanja?
Na kraju, biće mi veoma drago ako sam nekoga podsjetila na ovu ženu i ako sam nekome u njeno ime ovom pričom rekla hvala.
Postovani slušaoci, hvala na pažnji.
Dragana Lalošević