Arhiva

„U mom govoru, nakon dobijanja nagrade, rekla sam da sam bila odličan đak u školi, ali da mi je uvijek bila veća ambicija da budem odličan đak u školi života koju mi je pružao moj grad. Jednostavno učite se od prvih koraka kojima prođete pločnikom ovoga grada" – kazala je gostujući u emisiji Radio Kotora „Razgovori nedjeljom" arhitektica Vlasta Mandić, ovogodišnja dobitnica nagrade "21. novembar", koja joj je dodijeljena za izuzetan doprinos na prezentaciji tradicionalnog muzičkog nasljeđa i unaprjeđenja kulturnih vrijednosti grada Kotora. Voditelju emisije Dušanu Davidoviću, Mandić je kazala da zahvalnost za ovakvu nagradu, prije svega, duguje gradu.

„Prijatno sam iznenađena što sam dobila nagradu. Komentari su da je ta nagrada trebala doći mnogo ranije, ali uvijek je moj odgovor: Nikad nije kasno. Sa svih kontinenata, od naših ljudi koji su razasuti vani, dobila sam divne čestitke" – rekla je Mandić.

Ona je, između ostalog, govorila o svojim aktivnostima i društvenom životu u gradu Kotoru.

Iako diplomirani arhitekta, nema pore gradskog života u kojima nije u minulim decenijama involvirala. Mandić potencira u svim segmentima urbani bokeški način života.

„Poistovjećujem se sa svojim gradom. Mnoge generacije su odnjele vrijednosti grada sa sobom. Bilo gdje da su otišli, nose taj pečat koji im je Kotor u to vrijeme odrastanja dao.
Kotorska muzička škola koju sam ja prošla je stvorila to saznanje o društvenim vrijednostima života. Nije samo važno biti doktor arhitekta, pravnik. Trebate isijavati, specijalno u malom gradu, na svim poljima. Ja sam upravo to htjela. U muzičku školu sam dobila prva neka pravila od gospođe Vide Matjan. Ta žena je još prisutna pored mene i gleda me onim njenim ozbiljnim očima. Uvijek se preispitujem u odnosu sa njom" – ispričala je Mandić.

Ona, kako ističe, nosi svo bogatstvo tadašnje kotorske muzičke škole u kojoj su učili balet, održavali koncerte klavira, operetu, imali harmonikaški i tamburaški orkestar, te amatersko pozorište.

Prema njenim riječima, kultura treba da ispuni svakog čovjeka.

„Ukoliko ste ispunjeni sa tim vrijednostima, sve ono što je negativno u čovjeku, što mu je dato samo biološki kroz vrstu ljudsku jednostavno ne može da izađe na površinu. Ja sam taj slijed od malih nogu nastavila tokom cijelog svog života i to sam prvestveno radila u interakciji sa gradom. Tu mi nije bila potrebna publika, ni priznanja, ni ništa. Ako je to što radim bilo dobro, ja sam bila jako zadovoljna. I uvijek sam tu crpila snagu za nove stvari i nove projekte" – ispričala je Mandić, koja je prve baletske korake dobila od profesorice Anuške Zloković.

Mandić je, kako navodi, već sa 12 godina sa baletkim tačkama učestvovala na karnevalima u kafani „Dojmi", te zabavama Pomorske škole i drugim dešavanjima.

„Dobijali smo od naših profesora sve one vrijednosti koje su oni nosili u sebi, bilo da je to književnost kroz gospođu Maricu Vukotić, bilo da je to engleski kroz gospođu Zoju Bojanin. Kroz gospođu Anušku Zloković naučili smo francuski, italijanski i mnogo toga što je ona još donosila sa svojom ličnošću koja je isto tako bila jako bogata" – navodi Mandić.

Prema njenim riječima, generacije kasnije, naročito poslije zemljotresa 1979. godine sve manje su uključene u gradski život.

„Novo vrijeme, koje se uvijek poslije nekih katastrofa nastavlja, uticalo je na sve to, što je po mom mišljenju poražavajuće za grad Kotor. Međutim Kotor je grad koji živi sigurno hiljadu godina i računam da je to za njega samo jedan tren, kao što je život svih nas za planetu nešto manje od sekunde. Prema tome, grad će to nadživiti i dočekaće, nadam se, bolje generacije. Grad je sada potpuno zapostavljen" – objašnjava Mandić.

Ona je, kako je istaknuto u emisiji Dušana Davidovića, dala poseban doprinos gradu napravivši, nakon katastrofalnog zemljotresa, urbanistički plan unutar zidina Kotora.

„Tu je bio jedan životni, zakonski dokument bez kojeg nije mogla početi nijedna rekonstrukcija na postradalom području, a specijalno nisu se mogla dobiti finansijska sredstva. Tako da sam se ja prihvatila tog rada kao šef tima. To je bio jedan mukotrpan posao mene i mojih kolega koji smo na tome radili. To je jedan vrijedan dokument. Ne znam gdje se već nalazi, da li ga kiša razlaže, da li se čuva. Ne znam jer ga niko ne spominje, a trebalo bi" – priča Mandić.

Prema njenim riječima, grad je bio osmišljen kao jedno urbano, životno tkivo svakodnevnog života, sa institucijama i svim sadržajima, te stanovanjem koji gradu daju život i produžavaju život.

„Nakon odbrane pred Jugoslovenskom komisijom od najeminentnijih stručnjaka svih vrsta: od istorije umjetnosti do arhitekture, odbranila sam taj projekat i pred UNESCO-vom komisijom u Parizu. Nakon toga, čim je donešena odluka da je urbanistički projekat prihvaćen, oformljena je Komisija za praćenje realizacije projekta, u kojoj ja nisam bila.
Ja sam već tada bila izbačena, očigledno da ne bih smetala da se dešava ovo što se već decenijama dešava - da se grad sad odjednom pretvara u jedan grad muzej koji smo prije nazivali Perast grad muzej. Sada Perast vri kao Monte Karlo, posebno ljeti, a stari Kotor se pretvara u jedan grad muzeja, pun kvazi suvenirnica, restorana. Sve je manje stanara, sve manje je onog žamora i mediteranskog načina život u gradu. On će 4 mjeseci biti grad – hotel, a ostalih mjeseci zatvoreni muzej" – zaključuje Mandić.