Arhiva

„Radiološka dijagnostika je grana medicine bez koje nijedan kliničar, ljekar koji liječi pacijenta ne može ništa da preduzme. Njemu je potrebna odgovarajuća dijagnoza da bi mogao da liječi pacijenta. Dječja ili pedijatrijska radiologija je relativno mlada grana radiologije, odnosno njen segment. Do prije dvadesetak godina su se dijagnostikom bolesti bavili radiolozi koji su radili i dijagnostiku odraslih, zbog toga što je potreba bila takva" – kazala je za Radio Kotor doktorka Marija Mandić, subspecijalistkinja digestivne radiologije u ordinaciji za ultrazvučnu dijagnostiku „Diagnost".

Kako navodi, dijagnostičke procedure koje su se sprovodile bile su malobrojne. Međutim vremenom se, ističe Mandić, mnogo toga promijenilo.

„U dijagnostiku su se, pored rengenskih aparata, odnosno rengena, pojavili: ultrazvuk, skener i magneti, a samim tim pojavila se potreba da se diferencira radiologija odraslih, od radiologije za djecu" – objašnjava doktorka Mandić.

Prema njenim riječima, u današnje vrijeme u dječjim bolnicama postoje posebna odjeljenja za radiološku dijagnostiku u kojima rade samo dječiji radiolozi.

„Specifičnost pedijatrijske radiologije se u stvari svodi na specifičnost dječjeg organizma u odnosu na organizam odraslih. Pedijatrijska radiologija se bavi dijagnostikom bolesti od trenutka rođenja djeteta do osamnaest godina, odnosno dok se ne završi fizički razvoj i rast djeteta. Poslije 18 godina dijagnostiku preuzimaju radiolozi za odrasle.
Svaki period u životu djeteta nosi određene specifičnosti vezane za uzrast, konstituciju i različite bolesti od kojih oboljeva dijete od trenutka kada se rodi dok ne poraste" – navodi doktorka Mandić.

Ona je objasnila kako teče dijagnostički proces kod djece.

„Postoje neki pregledi koji moraju da se dijagnostikuju, te neki pregledi koji moraju da se urade i najzdravijem djetetu, a postoje neke stvari koje se rade u trenutku kada se dijete od nečega razboli.
Sve preglede indikuje pedijatar, odnosno ljekar koji liječi dijete. On šalje dijete kod radiologa koji sprovodi radiološke procedure.
U slučaju da se postavi sumnja da postoji neka npr. urođena bolest ili anomalija, odmah po rođenju dijete gleda radiolog" – priča doktorka Mandić.

Prema njenim riječima, postoji širok spektar bolesti koje mogu da se vide na rođenju.

„Sledeće su bolesti koje mogu da nastanu u trenutku samog porođaja. Najčešće se to odnosi na porođajnu traumu, odnosno na povrede tokom porođaja. Kasnije, ako se isključi postojanje urođenih stanja i porođajne traume, sledeće su stvari koje se gledaju i zdravoj djeci. Prvenstveno se tu misli na pregled kukova koji je po zakonu obavezan i na koji svaki pedijatar upućuje bebu. Kasnije, u slučaju potrebe, rade se druge dijagnostičke procedure u zavisnoti od bolesti od koje dijete boluje" – objašnjava doktorka Mandić.

Kako navodi, prvi pregled kukova se radi sa šest nedjelja do 2 i po mjeseca starosti bebe i još jedan kontrolni sa šest mjeseci.

„Preporučuje se uvijek da se u toku najranijeg životnog doba djeteta uradi jedan ultrazvuk stomaka, prvenstveno zbog pregleda bubrega. Radiolozi uvijek vole kada im beba dođe na pregled kukova, da pogledaju i bubrege i to je nešto što se preporučuje kod zdravog djeteta" – kaže doktorka Mandić.

Kako ističe, radiološke procedure koje imaju veze sa zračenjem ne rade se ukoliko se za to ne ukaže potreba.

„Ne slikaju se djeci pluća ako za tim nema potrebe, ne radi se skener, magnetna rezonanca ili nešto slično, ako za tim ne postoje posebne potrebe. Jedino što može da se radi kao skrining, to su ultrazvučni pregledi. Sve ostalo mora da bude jako dobro indikovano, upravo zbog opasnosti od zračenja" – ističe doktorka Mandić.

Prema njenim riječima statistika kaže da su najčešće urođene mane urogenitalnog aparata: bubrega i mokraćne bešike.

„Treba pogledati bubrege kod male djece zato što tu vrlo često može da se nađe patologija. Sreću se urođene srčane mane, urođene mane vezane za jetru, žučnu kesu, patologiju vezanu za crijeva, nespušteni testisi kod dječaka, ciste na jajnicima kod djevojčica, urođene anomalije mozga koje ne mogu da se vide skriningom, zatim razne anomalije vezane za koštano-zglobni sistem, kičmu itd.
Nisu toliko česte, ima vrlo blagih, ali zbog malog procenta ozbiljnih anomalija na njih uvijek treba misliti" – navodi doktorka Mandić.

Prema njenim riječima, dječiji radiolozi su dobri saradnici sa pedijatrima.

„Ultrazvučne preglede je lako odraditi, uvijek mogu da se ponove, služe za praćenje nekih stanja i bezopasni su. Postoje organi i organski sistemi koji se ne mogu gledati ultrazvukom ili bar ne dovoljno dobro da bi bili dijagnostički pouzdani. Prvenstveno se tu misli na pluća. Kada pedijatar smatra da je potrebno, on šalje dijete na rengen pluća.
Najveći broj stanja sa kojima se pediajtar susreće vezanih za prehlade, kašalj, iskašljavanje, stezanje u grudima pedijatar najčešće riješi bez rengenskog slikanja pluća. Međutim, ako pedijatar indikuje, dijete se šalje na rengen i bez obzira na štetnost zračenja rengenski snimak pluća mora da se uradi, naravno uvijek isključivo uz dobru indikaciju pedijatra" – priča doktorka Mandić.

Ordinacija za ultrazvučnu dijagnostiku „Diagnost" nalazi se u Budvi i, kako navodi doktorka Mandić, pokriva svu dječju patologiju.
„Na prvom mjestu, to su: ultrazvuk abdomena, mekih tkiva, štitaste žlijezde, mozga kod djece, kukova, zatim dijagnostiku i diferencijaciju povraćanja kod beba, urogenitalnog sistema testisa itd. Rade se neke dijagnostičke procedure vezane za ispitivanje jednog stanja u urologiji koje je vrlo često, a zove se refluks. To je vraćanje mokraće iz bešike prema ureterima kada dijete urinira. To se do skoro radilo samo na rengenu, a sada može da se radi i na ultrazvuku. Kada su u pitanju odrasli, radi se ultrazvučna dijagnostika bolesti dojke, abdomena, štitaste žlijezde, urologija kod muškaraca itd." – priča doktorka Mandić.

Prema njenim riječima, konačna dijagnoza se postavlja na osnovu izvještaja radiologa, kliničkog pregleda pedijatra, labaratorije i drugih faktora.

„Zadatak radiologa je da kvalitetno uradi pregled koji je potreban i da napiše izvještaj. Mi svi znamo kako se pišu izvještaji, kako treba da glase i šta treba da sadrže. Naš zadatak je da pomognemo pedijatru da postavi konačnu dijagnozu. U jednom procentu slučjeva se dijagnoza postavlja samo na osnovu izvještaja radiologa. Neke stvari su radiološki jasne i stopostotno su takve. Dijagnostički proces zaokružuje pedijatar u odnosu na radiološke izvještaje, labaratorije. Ono što je glavno to je anamneza, razgovor sa djetetom i roditeljem i klinički pregled. Pedijatar prvo razgovora sa djetetom i roditeljem, onda obavi klinički pregled, pa radiološku dijagnostiku i labaratorijsku dijagnostiku. Na osnovu svih tih informacija pedijatar postavlja krajnju dijagnozu i može da počne da liječi dijete" – objašnjava doktorka Mandić.

Kako navodi, dječja radiologija postoji u Beogradu u Tirševoj, u Institutu za majku i dete, zatim u Novom Sadu, Nišu i u Podgorici u Institutu za bolesti djece.

„Koncept dječje radiologije je takav – u velikim centrima postoje dječje bolnice i u njima odjeljenja radiologije, u zavisnosti od potrebe, od broja djece koja gravitiraju tim ustanovama.
Na mjestima gdje ima velika koncetracija bolesne djece razvijaju se centri. U tim centrima postoji sve: od ultrazvuka, preko rengena skenera, do magnetne rezonance. Tu je koncentrovano pedijatrijsko-radiološko znanje. Iz tih centara informacije idu pediajtrima" – objašanjava doktorka Mandić.

Kako navodi, trebalo bi maksimalno koristiti tehnološka dostignuća i pratiti tehnološki napredak.

„Kada je u pitanju radiologija postoje dijagnostičke procedure koje su vezane za rengensko zračenje i one koje nisu. Aparati koji zrače na radiologiji su rengen i skener. Ultrazvuk i magnetna rezonanca ne zrače. Kada se sprovodi dijagnostička procedura uvijek se koriste algoritmi koji nisu vezani za zračenje, a tek onda kada je neophodno, uraditi pregled vezan za zračenje" – objašnjava doktorka Mandić.

Prema njenim riječima, radiološka zaštita je jedan od važnih segmenata pedijatrijske radiologije.

„Radiološka zaštita je najrazvijenija u pedijatrijskoj radiologiji jer je dokazano da su tkiva djeteta mnogo osjetljivija na zračenje nego tkiva odraslih. Moramo biti vrlo obazrivi u korišćenju regenskih metoda vezanih za zračenje kod djece" – zaključuje doktorka Mandić.