Arhiva

Zbog brzine koja danas karakteriše način življenja čovjek sve manje osjeća upravo taj isti život, bližnje i okolinu, a kada je riječ o knjigama one su sve češće kao i ostali proizvodi koji imaju vijek trajanja pa se ne ostavljaju u bibliotekama namijenjene, kao nekada, djeci i unucima, smatra akademik Goran Petrović.

Poznati pisac iz Beograda večeras je u riznici Srpske pravoslavne crkve pri hramu Svetog Nikole, u okviru programa proslave 180 godina rada Srpskog pjevačkog društva „Jedinstvo" (1839) Kotor, održao književno veče.

Pisac je čitao svoje kratke priče i između ostalog rekao da je u umjetnosti i u životu možda najveća vještina da se prepozna u malom veliko i u velikom malo.

„To je za pisica najavažnije. Da u jednom cvijetu, jednoj ptici, jednom plodu nara, vidi cijeli svijet. Da može da osjeti svijet kroz njega, a i da u svijetu može da prepozna tu istu pticu, ili taj plod nara. To je taj odnos detalja i onoga što je krupno. Za mene je, makar u književnosti, važno zapravo to što piscu mnogo toga nedostaje. Pisac ima „samo" riječi. Druge umjetnosti imaju još neka sredstva. Vizuelna, kao što su film, slika, muzika, ritam, svijetlo, boje... Time raspolažu druge umjetnosti, dok pisac pokušava da sve ovo što sam nabrojao na neki način dočara riječima", kazao je Petrović.

{gallery}1a1a0agoranpetrovic181019{/gallery}

Na pitanje može li težina olovke da izdrži težinu čovjeka, podsjeća kako su nekada najbolje fotografije stavljale u album. „Svako od nas je imao po nekoliko kutija od cipela gdje su se slagale fotografije koje nisu za albume. Sada svi imamo fotografije u kompjuteru koje nikada ne pregledamo. Imamo ih u mobilnim telefonima. Fotografišemo se svakih 15-20 sekundi. Ne znamo gdje smo dok se nismo fotografislali. Ne znamo što jedemo dok nismo fotografisali to što je u tanjiru ispred nas, mislim na mladi svijet. A nekada je fotografisanje ipak bilo takvo da se čovjek obrije, obuče bijelu košulju, možda čak svega dva - tri puta u životu", kaže pisac.
Prisjećajući se svoje prve fotografije u školi, u kabinetu geografije sa kartom Jugoslavije u pozadini i bukvarom kao ikonografijom tog svečanog čina, kaže da mu se na licu vidi „grč, neki poluosmjeh".„I pošto su nam dali olovku vidi se da je prst potpuno pobijelio od straha kako sam se uhvatio za olovku, iako je u vazduhu. I od tada mi se pa naovamo čini da bih pao pod sto od straha, da nema olovke da se ponekad za nju pridržim", rekao je Petrović.
Smatra i da je ubrzanost, kojom nas civilizacija vodi, do te mjere takva da ljudi sve manje osjećaju život, bližnje, okolinu...
„Ta brzina i ta laž izobilja kojom smo okruženi, čak i u zemljama koje nisu dobrostojeće, do te mjere je prevazišla granicu da smo mi blago rečeno zbunjeni, da ne upotrebim riječ, zalutali. Primjera je koliko hoćete. Čovjek nikada nije mogao da bira između više vrsta hleba, više vrsta patika, više vrsta automobila, više vrsta usisivača... Više vrsta, na kraju krajeva, knjiga, više vrsta televizijskih kanala, a zapravo suštinski sve manje bira. Čovjek nije nikada lakše putovao. Da bi nekada putovao iz Sjeverne Amerike u Evropu, za to se pripremao cijeli život. Putovao dva tri mjeseca brodom, pa ostajao nekoliko mjeseci u Grčkoj, ili ne znam već gdje. Danas se putuje veoma brzo, ali se veoma malo vidi, a puno se snima, pa onda to što se snima se gleda kod kuće, a ne tamo gdje se trenutno nalazimo", kazao je Petrović.
Kao primjer suženosti izbora dodaje da se u datim okolnostima „nekima život svede na to da li navijaju za Crvenu Zvezdu ili Partizan, ili na odlazak na četri dana negdje gdje zapravo ništa neće moći da upiju".
„U svojim životima sve manje biramo, a i književnost je takođe veoma blizu toga. Ne književnost kao književnost, nego ono što se zove izdavačka industrija. Ako se sjetite kada su filmu prišili ovo "industrija" on više nije bio umjetnost. On je postao proizvod filmske industrije. Bojim se da je i književnost na tom putu, jer nikada više nije bilo knjiga i pisaca i da se zapravo pišu knjige koje su proizvodi, a oni imaju trajnost. Kada rok istekne vi proizvod bacate. Bojim se da je sve više knjiga koje ne stavljamo u svoje biblioteke, za svoju djecu ili unuke", kazao je između ostalog Petrović.
Sa Goranom Petrovićem je razgovarala profesorka Ljiljana Čolan.
"Goranovo prisustvo u Kotoru ima svoju tradiciju. Tu ne mislim samo na književne susrete organizovane poput ove večeri, mada želim da vas podsjetim na niz književnih razgovora vođenih u okviru programa „Na tragu Danila Kiša" koje je organizovalo Bratstvo pravoslavne omladine Sveti Luka, 2006. godine uz pomoć oca Momčila Krivokapića. Naime, prof.Aleksandar Jerkov i tri profesora književnosti, Vesna Nenadov, Mirko Kovačević i ja, osmislili smo dešavanja sa tada najpoznatijim i najčitanijim sledbenicima Kišove poetike. Jedan od njih je bio i Goran Petrović, najmaštovitiji, plemeniti vitez srpske književnosti koji se nastanio u imginarnim prostorima našeg srednjovjekovnog grada", kazala je između ostalog Čolan.
U muzičkom dijelu programa nastupio Goran Ševaljević (solo harmonika).
Književnoj večeri je prisustvovao konzul Srbije Zoran Dojčinović.
Uz slogan društva „Pjesmom srcu srcem rodu" iz „Jedinstva" podsjećaju da će u crkvi Svetog Nikole u petak 25. oktobra sa početkom u 20 sati biti održan koncert polaznika škole pravoslavnog pjevanja mati Julijane Denisove iz Bjelorusije.
Goran Petrović (Kraljevo, 1961) objavio je knjigu kratke proze Saveti za lakši život (1989), roman Atlas opisan nebom (1993), zbirku pripovjedaka Ostrvo i okolne priče (1996), roman Opsada crkve Svetog Spasa (1997), roman Sitničarnica „Kod srećne ruke" (2000), zbirku pripovjedaka Bližnji (2002), knjigu izabrane kratke proze Sve što znam o vremenu (2003), dramski tekst Skela (2004), zbirku pripovjedaka Razlike (2006), knjigu zapisa Pretraživač (2007), novelu Ispod tavanice koja se ljuspa (2010) i dramski tekst Matica (2011). Petrovićevi romani i priče objavljeni su u preko sto izdanja, od čega pedeset u prevodu na francuski, ruski, španski, njemački, italijanski, bugarski, slovenački, poljski, ukrajinski, makedonski, engleski, mađarski, češki, slovački, grčki, holandski i persijski jezik.
Dvadesetak njegovih priča je zastupljeno u antologijama srpske priče u zemlji i inostranstvu. Neka od Petrovićevih djela su adaptirana za pozorište, televiziju i radio: Opsada crkve Svetog Spasa , Narodno pozorište Sombor, 2002; Skela (po sopstvenom tekstu, produkcija Narodno pozorište u Beogradu), Orašac, 2004; radio-drama Bogorodica i druga viđenja, Dramski program Radio Beograda, 2007; televizijski film Bližnji, Dramski program RTS-a, 2008; radio-drama Iznad pet trošnih saksija, Dramski program Radija Novi Sad, 2011; Matica, Atelje 212, 2011.
Dobitnik je više književnih priznanja, među kojima su književna stipendija Fonda Borislava Pekića, nagrada „Meša Selimović", Ninova nagrada za roman godine, „Vitalova" nagrada, „Račanska povelja", nagrada Narodne biblioteke Srbije za najčitaniju knjigu godine, nagrade „Borisav Stanković", „Svetozar Ćorović", „Ivo Andrić", „Laza Kostić". Goran Petrović za životno djelo dobio „Veliku nagradu Ivo Andrić", Andrićevog instituta u Andrićgradu.
Redovni je član Srpske akademije nauka i umetnosti. Član je Srpskog književnog društva i Srpskog PEN centra.