Arhiva

JU Kulturni centar „Nikola Đurković" Kotor, Gradska biblioteka i čitaonica u saradnji sa Goethe Institutom iz Beograda večeras su u multimedijalnoj sali Kulturnog centra organizovali književno veče - predstavljanje književnog opusa savremenog njemačkog književnika Marsela Bajera.

Sa piscem i pjesnikom razgovarala je prof. dr Jelena Knežević, a prevoditeljka je bila Biljana Pajić iz Goethe Instituta iz Beograda.

Prisutne je pozdravila Marija Starčević, upraviteljka Gradska biblioteke i čitaonice Kotor.

Ona je podsjetila da je saradnja Kulturnog centra sa Goethe Institutom započeta prošle godine u martu mjesecu.

"Saradnja sa institutom će omogućiti predstavljanje još kvalitetnih sadržaja kotorskoj publici. Marsel Bajer je jedan od najpoznatijih njemačkih pisaca današnjice, dobitnik brojnih književnih nagrada.
Za naše govorno područje do sada su prevedena samo dva djela Kaltenburg i Leteće lisice, u izdanju Geopoetike" – kaže Starčević.

Marsel Bajer rođen je 23. novembra 1965. u Tajlfingenu/Virtemberg, a odrastao je u Kilu i Nojsu. Studirao je germanistiku, anglistiku i teoriju književnosti na Univerzitetu u Zigenu. Godine 1992. odbranio je magistarski rad na temu djela Friderike Majreker. Bajer je dobitnik brojnih nagrada, među kojima su Nagrada Jozef Brajtbah (2008) i Nagrada Georg Bihner (2016).

"U poetičkim predavanjima iz 2014. godine govori o tzv. pukotinama u materijalu stvarnosti, dakle o stvarnosti koja ne predstavlja kontinuiranu cjelinu nego se sastoji od ostrva i procjepa među njima koji se onda vremenom ispunjavaju različitim sadržajem iz medijalne fikcije" – navodi Knežević.

Prema njenim riječima, Bajerov debitantski roman "Ljudsko meso" govori o ljubavi, ljubomori, a kritičari kažu i o ljudskoj potrebi da se potpuno približimo jedni drugima.

"Slijede Leteće lisice iz '95 godine, roman koji postiže izvanredan uspijeh, a predstavlja Marselov početak bavljenja njemačkom istorijom, nacionalsocijalizmom. Romani Špijuni i Kaltenburg maestralno povezuju njemačku istoriju i savremenu i neposrednu sadašnjost" – objašnjava Knežević.

Kako navodi, Marsel je pisac koji problematizuje samu književnost, te samo pisanje. On je izuetno refleksivni liričar, pjesnik misaone poezije.
Takođe, Marsel je poznavalac pop muzike i pop kulture.
Književnik Bajer je pisao tekstove za operu.

"Interesovanje za pop muziku me podstaklo na istraživanje različitih formi pisanja. Jedno vrijeme sam pisao za muzički časopis Speks koji je u to vrijeme bio veoma težak za razumjevanje, ali veoma ugledan. Počeo sam da sarađujem sa savremenim kompozitorima. Bavim se pisanjem tekstova odnosno, libreta za operu. Roman Leteće lisice mi je omogućio da počnem da živim kao slobodni pisac" – priča Bajer.

Za njegov prvi roman kritika kaže da je popavangardistički manifest, da se sastoji od matrica, zareza, te da je svojevrsni kolaž citata. Njegova kasnija djela svjedoče o razvijenoj poetološkoj svijesti.

"Veoma mi je interesantna činjenica da živimo u medijskom okruženju. Takođe mi je zanimljivo da zamislim na koji način su sredinom ili čak početkom 20. vijeka masovni mediji oblikovali razmišljanja tadašnjih ljudi, na koji način su oblikovali njihove stavove u Prvom i Drugom svjetskom ratu" – kaže autor.

Roman "Leteće lisice", kako ističe Knežević, problematizuje upotrebu masovnih medija.

"Roman je sa jedne strane priča o ubistvu Gebelsove djece, koja je ispričana iz perspektive njegove najstarije ćerke Helge. Ali sa druge strane tematizuje upravo elektronske medije, posredstvom priče o jednom fiktivnom liku Hermanu, bizarnom sakupljaču zvuka, tonskom tehničaru koji, kako odmiče priča u romanu, polako sve dublje tone u nacionalsocijalizam" – kaže Knežević.

Ona navodi da su "Leteće lisice" roman o Drugom svjetskom ratu, instrumentalizovanju jezika, sredstvima propagande, ali i takođe knjiga o pseudonauci.

Prema njenim riječima, metafora "letećih lisica" može se dovesti u vezu sa onima koji su ostali nijemi tokom Drugog svjetskog rata, nisu progovorili za sve zločine i sve nepravde koje su se dešavale, ali sa druge strane i sa onima kojima je uzet glas, obespravljenima koji nisu imali pravo glasa, žrtvama u nacionalsocijalizmu.

"Ja sam Leteće lisice počeo da pišem početkom devedesetih godina. Tada se završio Hladni rat, počele su da se pojavljuju knjige preživjelih iz kontracionih logora ili njihove djece. To su bili ljudi koji 40 ili 50 godina uopšte nisu mogli da dođu do riječi. Do tog trenutka uopšte nisu bili pisci i odjednom je došao jedan ogroman talas ljudi koji su počeli da pišu. Postavlja se pitanje kakvi se psihički procesi odvijaju u tim ljudima i uopšte u čovjeku i da li je zaista potrebno 20, 30 ili više godina da nešto jednostavno odleži i da tek onda dođe do riječi. Ali u nekom trenutku o svemu mora da se govori.
Sada je vrijeme da počne da se govori o odnosu ljudi koji su odrasli u Njemačkoj demokratskoj republici [DDR-u], prema svojoj djeci koja su odrasla kasnije, nakon pada Berlinskog zida.
Imam osjećaj da se o tome jako malo govori i da mnogi ljudi nisu još uvijek načisto sa tim šta se tu sve odvijalo i na koji način su se ljudi odnosili jedni prema drugima" – priča autor.

On je prisutnima u Kulturnom centru pročitao odlomak iz romana "Kaltenburg".

Bajer ističe da je u socijalizmu bilo prostora za eksentrike, kao i da je tada nastalo mnogo interesantnih priča.

"Tada već sam znao da želim napisati roman u kome će grad da bude jedan od glavnih likova. Eksentrici ne stoje u centru svijeta, već negdje na ivici, na nekom obodu i ja volim da pišem o figurama koje imaju tu perpektivu sa neke ivice, sa druge strane koja nije centralna. Sve priče o životinjama koje se nalaze u Kaltenburgu zapravo ukazuju na međuljudske odnose i političke odnose iz tog vremena.
Kada pišem romane volim da granam priču, da idem onoliko daleko koliko je to moguće. Međutim, pjesme drugačije pišem. Tu recimo mogu da dozvolim da se dvije slike ili dva različita pojma sudare odjednom. Jedan krajolik može da postane politički ili istorijski krajolik i izuzetno mi je zanimljivo na koji način oni mogu da se suočavaju jedni sa drugima" – navodi Bajer, predstavljajući zbirku pjesama "Paprat", koja predstavlja spoj lirike i grafike na jednom mjestu.

"Moja supruga Žaklin Merc je likovna umjetnica i nas dvoje smo dobili ponudu od jednog bibliofilskog udruženja u Lajpcigu da napravimo zajedničku knjigu. Pjesme koje sam ja pisao i grafike koje je Žaklin radila su nastale kao međusobni dijalog nas dvoje. Niti je ona radila ilustracije mojih pjesama, niti sam ja u svojim pjesmama opisivao njene grafike. Više je bilo riječi o tome da osjetimo puls jedno drugom. To je na neki način komponovana knjiga, kompozicija radova dvoje umjetnika" – pojasnio je Bajer.