Arhiva

Novi ciklus „Dva minuta", rubrike Radio Kotora koja je na programu ponedjeljkom u 9.30 i 15 sati, počeo je u ponedjeljak. Priliku da se prvi obrati našim sugrađanima imao je Ratimir Martinović, pijanista, profesor klavira na Akademiji umjetnosti u Novom Sadu i direktor „Kotor art - Don Brankovih dana muzike".
Drage i poštovane Kotoranke i Kotorani,
dobar vam dan.
Teško da vas mogu osloviti sa sugrađanke i sugrađani jer ja, činjenica, u gradu rođenja ne živim od svoje četrnaeste godine. Ali koliko god faktičkih decenija a suštinskih trenutaka prošlo od tada, ja se često osjećam kao da nikada nisam ni odlazio. Možda će zvučati kao fraza, ali ne marim: Kotor mi je često u mislima, gotovo kao opsesija, a na ovaj ili onaj način i u djelima.
Pozvan sam od strane direktorice Radio Kotora gospođe Vjere Banićević da podijelim sa vama razmišljanja na temu grada. Iako počastvovan pozivom i društvom, nisam se lako odlučio iz prostog razloga što obaveza imam i previše, a stvari sa striktnim rokovima stvaraju u meni tinjanje nervoze zbog posla koji čeka. Pa, ipak, rekao sam da. I, ipak, i pored dovoljno nedjelja od poziva, ovo pisanije započinjem tek sada u Berlinu, a završiću ga vjerovatno i pročitati sjutra sa Fruške gore. Neke stvari, izgleda, ipak trebaju da se urade na brzinu. Na kraju, valjda mi i nije teško artikulisati stalne misli o onom što smatram važnim za grad. To ostavljam vama da procijenite. 

Neću se ovom prilikom petljati sa definicijom i razlozima zašto je Kotor poseban niti ću, iako sam muzičar, danas govoriti o muzici. Neću trošiti ova 2, vrlo umjetnički shvaćena, minuta na priču o istoriji, tradiciji, kulturnom blagu koje Kotor skriva. Često iza onih koji to potenciraju, krije se nespremnost za bilo što novo i alternativno. Kada vam tradicija stoji kao kamen o vratu a ne kao suštinsko utemeljenje i pouzdana baza za promišljanja i djelovanja u vremenu sadašnjem i budućem, onda nam se ne piše dobro. A mnogo je priča o istoriji - i u gradu i u državi. Mnogo mitova, legendi. Nemam ništa protiv istih, ali imam protiv prakse da gledamo u njihove tragove i ostavljene stope, a ne u ono što su njihove poruke, ideje i zvijezde vodilje. A razlika je ogromna. Krucijalna. U jednoj situaciji nam je glava sagnuta prema zemlji, u drugoj uzdignuta prema zvijezdama. Elem, po pozivu sam umjetnik pa sam i muzičar, pijanista, univerzitetski profesor... Ali ništa manje ni organizator, inicijator različitih stvari i događaja. Volim taj ekvilibrijum različitih poziva u jednom, kao što ga volim i u Čovjeku koji ima slojeve i ne pristaje na jednu dimenziju života i funkcionisanja koju nam često nameću bez alternative. 
Govoriću vam danas kratko o dvije teme, dvije ideje, dvije Platforme koje smatram važnim za Kotor: jedna okrenuta crnogorskom, a druga međunarodnom kontekstu. Ne saopštavam to kao teoretičar, menadžer, neki ini stručnjak ili političar nego kao najobičniji lokal-patriota. Prije desetak godina, išao sam sa prijateljima, afirmisanim svjetskim umjetnicima do Lovćena i tom prilikom smo obišli i Cetinje. Tada smo gotovo isto – slikovno - doživjeli taj grad kao: spaljenu livadu nekada divnog raskošnog rastinja, od čega su ostale samo naznake prohujalog vremena. Ja sam baš tih dana, u nekom intervjuu, Cetinje okarakterisao kao "nesnađeno", između razvijenog i turistički okupiranog juga, i Podgorice kao političkog, finansijskog, administrativnog i svakojakog drugog centra države. Međutim, u međuvremenu se desilo i "Cetinje-Prijestonica Crne Gore". Ova promjena statusa je podrazumijevala, i dalje podrazumijeva, značajna sredstva na obnovi starih ambasada, selidbu nekih državnih institucija kulture (uključujući i samo Ministarstvo), rezidenciju Predsjednika, galerije, obnovu i značajno pomognutu sezonu Zetskog doma, plan za Obod Centar Marine Abramović, plan za univerzitet umjetnosti, raznovrsne festivale i slično. Mladi, ambiciozni i dobro etablirani gradonačelnik Cetinja Bogdanović, isto tako, izgleda vrlo spretno u privlačenju i pažnje i novca u grad kojim kormilari uglavnom crnogorskim morem... Kao i Cetinju, i Kotoru treba jasna dugogodišnja Platforma, plan i ciljevi, kojom bi se definisali strateški pravci razvoja grada. I napravili prioriteti. Plan kojim bi se direktno ili indirektno odgovorilo na brojna pitanja grada (od zaobilaznice, žičare, nove pozorišne sale, gradskog orkestra, sportske sale, parkinga, garaže). Zamišljena Platforma je jednostavnog naziva, ni novog ni originalnog nego potpuno tautologičnog i glasi: Kotor, prijestonica kulture Crne Gore. Ne vidim razloga da, kad već imamo dvije-administrativnu i staru, Crna Gora ne dobije i treću. Zašto platforma i zašto prijestonica? Zato što se bez zajedničkog posla države i grada na ovom projektu, bez finansijske, logističke i avaj - političke podrške, ništa u Kotoru neće promjeniti. Neću doprinositi gorčini zbog trenutne definicije našeg "naseljenog mjesta sa karakteristikama grada" ili kako već glasi trenutni oficijalni naziv, ali moramo biti svjesni da se niko neće bolje i više za Kotor boriti do nas samih. Inicijative moraju poteći iz grada, od građana i njihovih ovlašćenih predstavnika.

A što je to što spomenuta Platforma mora da sadrži? Smjernice razoja. Jake i slabe strane grada i iskustva sličnih gradova u svijetu u tom smislu. Predložio sam i novom gradonačelniku - ne treba izmišljati toplu vodu. Širom svijeta ima stručno osposobljenih profesionalaca koji se bave planiranjem, strategijom razvoja gradova, uz naravno, uvažavanje specifičnosti, ideja i potreba lokalne i državne uprave, zakonskih, a u našem slučaju i UNESCOvih okvira. Platforma koja bi definisala Kotor kao kulturnu prijestonicu države, morala bi postići najmanje dva efekta: artikulisanje potreba, ciljeva, i planova na lokalnom, i njihovo uvažavanje i podršku pri implementaciji na državnom nivou. Kotor bi morao biti alternativa glavnom gradu u smislu intenziteta kulturnog života tokom cijele godine. Morao bi biti grad susreta profesionalaca iz cijelog svijeta koji ljepote Boke i Kotora koriste kao idealno mjesto za promišljanja i djelovanja. Takva mjesta postoje u svijetu. Rokfelerov centar na jezeru Komo je jedan od tih. Švajcarska je prepuna gradića koji tokom cijele godine imaju neku vrstu kulturnog i kongresnog turizma. Kotor bi morao da bude svetionik kulturne i umjetničke Crne Gore sa jakom pozorišnom, muzičkom sezonom, bolje pomognutim i realizovanim radionicama za djecu za muziku, glumu, slikarstvo, za amatersko stvaralaštvo odraslih... Sa art-kafeima kao mjestima alternativnih programa najrazličitijih profila i potpunih sloboda. Sa radionicama koje baštine stare i zaboravljene zanate. Kotor bi morao da se izbori za kancelariju UNESCO-a, kancelarije Ministarstva kulture, Ministarstva turizma i održivog razvoja, kao i kulturne centre pojedinačnih zemalja. To su pretpostavke održivijeg kulturnog života grada. Institucije znače i ljude, projekte i dešavanja. Dešavanja znače okupljanja. Okupljanja interakcije. A interakcija često vodi do kreacije i kulturih sadržaja. Ne nužno tim redoslednom. Ali kultura jeste upravo i komunikacija kao što je i komunikacija kultura. Ako ništa drugo, grad ne bi bio tako sablasno pust tokom zimskih mjeseci! A imamo trgove, kao stvorene za najrazličitije moguće programe. I mnogo veće i bogatije države i nacije, siguran sam, znale bi kakav biser predstavlja Kotor. To su mi rekli svi veliki investitori na crnogorskom primorju koje sam upoznao. Svi ga smatraju najvećim biserom primorja. Ovaj biser moramo čuvati. Ne ostaviti ga izloženog buri i jugu, nego čuvati u dobro napravljenoj kutiji. Da traje. To je jedan od naših zadataka. Kroz ovu Platformu bi se moglo konačno uvidjeti i šta su to ukupni infrastrukturni kapaciteti grada kao i njihovi mogući programski sadržaji... Ali... Nije kultura samo koncert ili pozorišna predstava. Kultura je i kulinarstvo. I ophođenje u saobraćaju ili na ulici. Kultura oblačenja i poštovanja različitosti, tradicija i običaja. Kultura je, najšire gledano, civilizacijski iskorak čovjeka, to je sistem znanja, vjerovanja, iskustava koja se dijele sa drugima. Kotor je tu svetionik Crne Gore. Što zbog srećni(ji)h okolnosti istorije, što zbog klime, ljudi, Boga - ko će ga znati! A u takvoj prijestonici kulture ima mjesta za sve koji žele doprinijeti afirmaciji vrijednosti najrazličitijih kreacija duha. Dakle, Platforma, kao inicijalna kapisla, i kao riješenost lokalnih vlasti da sa građanima i sa državnom upravom definiše profil onoga što je Kotoru potrebno. Na tom fonu doživljavam i ovu emisiju Radio Kotora i njen dugoročni plan. Druga stvar, i sasvim dovoljno za danas, još uvijek - njemačko danas,(a već uviđam da je previše za planirana 2 minuta) - jeste inicijativa da Kotor bude kandidat za Evropsku prijestonicu kulture 2025. godine. Opet, ne kao potreba pisanja analiza i strategija koje će završiti u arhivama Opštine, već kao potreba zbijanja redova, zajedničkog djelovanja, definisanja ciljeva i izrade konkretnih projekata koji bi Kotor dugoročno mogli učiniti gradom žive umjetnosti i kulture. Svi gradovi koji su dobili ovaj status (na Balkanu jedino Maribor) svjedoče o velikim ulaganjima u infrastrukturu. Iako se 2025. čini daleko, pripreme za aplikaciju kreću već sada, jer je u pitanju obimna dokumentacija, jasna strategija koja i nama samima treba. Ključne riječi tu su: konkretni projekti, održivi razvoj, jasna strategija. Kao što sam Cetinje prije decenije doživaljavao nedefinisanim između juga i Podgorice, danas tako doživljavam Kotor. Između Tivta sa krupnim međunarodnim investitorima i njihovim mega-projektima koji trajno mijenjaju izgled grada i okruženja; Budve, sa njenim već izmijenjenim licem, velikim smještajnim apacitetima i plažama; Bara kao budućeg važnog morskog i kopnenog saobraćajnog čvorišta... I Kotor, koji nekako tavori... Ne smije se grad zadovoljiti kruzerima. Čestitke za "Luku Kotor" na svemu postignutom, ali ne treba biti vizionar pa u Kotoru i Boki izmaštati idealnu destinaciju za kruzere. Luka bi morala biti samo početak preporoda grada. I na kraju, možda je i dobro što Rivijera još stoji gdje jeste i kakva jeste. Ja u njoj ne vidim hotelski nego umjetnički poligon i kapacitet. Možda je dobro i to što Fjord, URC, Jugooceanija (a sad i Jugopetrol) čekaju svoja rješenja. Neki drugi su radili brzo i kuso. Iz moje perspektive, važno je sve ove potencijale sačuvati za ono od čega grad i građani dugoročno i održivo mogu imati koristi. I kulturne i finansijske. Kao nešto što ćemo bez stida i kajanja ostaviti budućim pokoljenjima kao dokaz da smo stvarali misleći i na njih. 
I stvarno na samom kraju: znam da sve ovo zvuči preambiciozno. Ali znate i sami, poštovani slušaoci, da moguće otkrivamo pokušavajući nemoguće. U takvim se uzletima nerijetko prijatno iznenadimo! Ali fali samo malo da se napravi prvi korak. Žao mi je da je to malo često toliko veliko za Kotorane. Ne treba da smo defetisti, pesimisti ili konformisti. Život nam je dat da se živi, mijenja i stvara, ili u duhu proteklih praznika, kako Isus kaže: pitaj – biće ti dato; traži - naći ćeš; pokucaj - biće ti otvoreno.
Njemački pozdrav - Bis gleich!
Ratimir Martinović

Obraćanje Ratimira Martinovića možete čuti na sljedećem linku http://yourlisten.com/jelena.vukasovic.9/dva-minuta-ratimira-12januar-2015 . 

Nakon Ratimira Martinovića slijedi još četvoro Kotorana iz našeg izbora koji su profesionalno ostvareni i građanski aktivni: Dragana Lalošević, etnološkinja i kustosica etnološke zbirke Muzeja grada Perasta, Antun Sbutega, univerzitetski profesor i crnogorski diplomata, Jasminka Grgurević, slikarka – konzervatorka koja je za svoj rad na kotorskim kulturno-istorijskim spomenicima dobila najznačajnija priznanja, i Stevo Nikić, profesor filozofije i socijalne psihologije. Uspjeh radijskih kolumni postigli su naši sugrađani koji će narednih mjeseci pauzirati - arhitekta Aleksandar Dender, član Bokeljske mornarice i Zajednice Italijana poznat po svojim „prokotorskim" obraćanjima javnosti putem društvenih mreža, zatim arhitektica, voditeljka „Bisernica Boke" i autorka „Bokeške kužine" Vlasta Mandić, arheolog Jovica Martinović kao jedan od najboljih poznavalaca našeg kulturnog nasljeđa, filozofkinja Paula Petričević kao aktivistkinja „Anime" i kolumnistkinja „Vijesti" i, na kraju, Dragan Đurčić, dugogodišnji sportski i javni radnik i član Srpskog pjevačkog društva „Jedinstvo".
Publika Lokalnog javnog emitera će „Dva minuta" pratiti i putem sajta naše medijske kuće.
Podsjetimo, prvo izdanje rubrike (Dva minuta Saše) emitovano je 21. aprila 2014. godine.