Arhiva
BRKOVIĆ: HITAN SMJEŠTAJ IZBJEGLICA POSTAO TRAJNO-PRIVREMENI
„Kako definišemo odnose zavisnosti i odgovornosti između sebe jeste fundamentalno političko pitanje koje govori o tome u kakvoj političkoj zajednici živimo ili želimo da živimo" – kazala je Čarna Brković, docentkinja na Odjeljenju za kulturnu antropologiju i evropsku etnologiju na Univerzitetu u Getingenu, otvorivši IX Pjacu od Filozofa u okviru Međunarodnog Festivala KotorArt.
Podsjetimo, tema ovogodišnje Pjace je "Kako misliti izbjeglištvo?", koju je Brković predstavila kroz tezu "Humanitarnost kao politika državljanstva".
Ona je prisutnima na Pjaci od Kina predstavila dio svog istraživanja koje je radila u Crnoj Gori, o zaboravljenoj krizi sa izbjeglicama i raseljenim licima u Kampu Konik.
Kako dođe do toga da izbjeglice provedu dvije decenije u izbjegličkom kampu kojim upravljaju humanitarci, kako izgleda život kada su humanitarci, a ne državne institucije, zaduženi da obezbijede obrazovanje, zdravstvo, pa čak i zaposlenje izbjeglicama – samo su neka pitanja na koje je Brković pokušala odgovoriti u istraživanju na primjeru Roma i balkanskih Egipćana koji su pobjegli sa Kosova 1998. i 1999. godine i živjeli u izbjegliškom kampu Konik u Podgorici sve do 2018. godine.
Naime, kako je istakla, izbjeglice u Kampu Konik su nekih dvadeset godina imale ambivalentan pravni status koji im je onemogućavao da pristupe javnom sistemu obrazovanja, zdravstva, ili zaposlenja. Život u Kampu Konik bio je organizovan izvan političke zajednice.
„Ja istražujem kako ljudi pomažu jedni drugima da prežive ili da poboljšaju svoje blagostanje, ali izvan modela socijalne države, odnosno države blagostanja. Takođe posmatram kako se neistitucionalne prakse pomaganja prepliću sa državom i njenim modelima socijalne ili zdravstvene zaštite i slično" – objašnjava Brković.
Prema njenim riječima, pitanje kako definišemo odnose zavisnosti i odgovornosti između sebe, postalo je sve značajnije u posljednjih tridesetak godina, sa rastakanjem modela socijalne države i države blagostanja. Ona je podsjetila da se to „rastakanje" odigravalo i odigrava se i dalje kako u Zapadnoj Evropi, tako i kod nas u Jugoistočnoj i Istočnoj Evropi, sa padom socijalizma.
„Ugovori između građanki i građana i njihovih država su se duboko promijenili u posljednjih tridesetak godina. Ovo je učinilo prakse kao što su humanitarnost, filantropija, milosrđe važnim i značajnim na nove načine. Ove prakse imaju dugačku i različitu istoriju u različitim djelovima svijeta i one su tokom 20. vijeka bile izuzetno važne, ali u posljednjih tridesetak godina su dobile novu vrstu značenja.
Moje posljednje istraživanje tiče se humanitarnosti u Crnoj Gori i u okviru tog istraživanja provela sam 12 mjeseci terenskog, etnografskog rada u Kampu Konik u Podgorici između 2015. i 2018. godine. Ovo je bio najveći kamp za izbjeglice na Balkanu dok je postojao. Kamp Konik je podignut na periferiji Podgorice 1999. godine kao hitan smještaj za 4000 Roma i balkanskih Egipćana koji su pobjegli od ratnog nasilja na Kosovu 1998. i 1999. godine. Nekoliko međunarodnih i državnih institucija odlučilo je da osnuje ovaj kamp kao hitan smještaj za ljude koji su izbjegli. Međutim ovaj hitan smještaj se praktično iz privremenog pretvorio u gotovo trajni. Stanovnici kampa su postali trajno-privremeni stanovnici u Crne Gore. U doba kada sam počela da radim svoje istraživanje 1500 ljudi je još uvijek živjelo u ovom kampu" – priča Brković.
Ona je u svom izlaganju predstavila Agambenov teorijski okvir, svoj argument o humanitarnosti kao politici državljanstva , svoj etnografski i istorijski materijal i na kraju svoj argument situirala u konkretni društveni kontekst ovog kampa.
Fokus njenog izlaganja bio je na način upravljanja životom u Kampu Konik nakon što su međunarodne organizacije, koje su ga osnovale, otišle iz Crne Gore, prešle na druge tačke pogođene krizom. To se, kako ističe Brković, desilo prije nego što je u njemu nastupilo „normalno stanje".
Prema njenim riječima, humanitarnost je obično ona vrsta pomoći koja se pruža u kriznim situacijama, u trenutku kada se desi neka velika nesreća i ona predstavlja adhok direktan odgovor na tu nesreću, čiji je cilj najšešće da se spasi goli život. Sa druge strane, objašnjava Brković, socijalna država podrazumjeva neki institucionalni okvir koji pruža podršku životu kroz institucije kao što su zavodi za zapošljavanje, bolnice, škole, centri za socijalni rad i slično.
„Mene je zanimalo šta se dešava kada se ove dvije vrste podrške životu isprepliću, kako je moguće da su ovi ljudi proveli 20 godina u izbjegličkom kampu i kako je taj život izgledao za svo to vrijeme.
Kratak odgovor do kojeg sam došla u svom istraživanju na ova pitanja jeste da su ovi ljudi proveli 20 godina u kampu zbog političke odluke crnogorske države da se pitanjima izbjeglica okreću samo povremeno, selektivno u određenim kontekstima i za određene svrhe.
Vladanje po pravu nije bilo sasvim suspendovano u kampu, kao što sugeriše Agamben. Umjesto toga, država i njena juridistička vlast su bile povremeno i djelimično prisutne u kampu. Država je povremeno okretala pogled ka kampu, a povremeno na drugu stranu, prepuštajući humanitarcima i međunarodnim organizacijama da obezbijede većinu podrške životu u kampu.
Suština kampa se sastoji u tome da on materijalizuje ovo vanredno stanje u kome goli život i pravni poredak ulaze u nekakav prostor nerazlikovanja, u kome ih je nemoguće jasno razdvojiti" – objašnajva Brković.
Kako ističe, Agamben definiše kamp kao mjesto gdje su ljudi isključeni iz političke zajednice i uključeni u nju kroz samu činjenicu svog isključenja.
„U Kampu Konik je došlo do jednog vrlo neobičnog pokušaja da se disciplinuju njegovi žitelji. Ovaj kamp je sasvim očigledno bio izvan polisa, izvan crnogorske pilitičke zajednice i u njemu nije postojala vlast države u punom svom intezitetu. Ljudi u kampu, zbog svog ambivalentnog pravnog statusa, nisu imali pravo da se liječe u gradskim bolnicama, djeca iz kampa nisu imala pravo da idu u gradske škole, nije bilo moguće naći zaposlenje ako ste imali legitimaciju interno raseljenog lica, što su imali stanovnici kampa. Oni su u pravnom, socijalnom, političkom i svakom drugom smislu živjeli izvan polisa.
Međutim ovo nije bio ni prostor u kome je pravna ili juridička vlast bila potpuno suspendovana i nerazlučiva od golog života. . U Kampu Konik nije bilo moguće ubiti nekog i proći nekažnjeno za to.
Projekti humanitarnih i drugih organizacija u ovom kamu nisu bili usmjereni na spašavanje ili uništenje golog života. Bili su usmjereni na prevaspitavanje predpolitičkog života, odnosno na disciplinovanje izbjeglica i na mijenjanje njihovoj tkz. tradicionalnih praksi, kako bi izbjeglice promijenile svijest i postale moderni politički subjekti. Jedan od glavnih ciljeva projekata humanitarnih organizacija u kampu bilo je pomaganje integracija romskog stanovništva u Crnu Goru" – priča Brković.
Ona je etnografski opisala kako je izgledao trud i napor humanitarnih radnica i radnika da promijene svijest ljudi u kampu.
„U Kampu Konik humanitarne radnice i radnici su se trudili da promijene svijest građana koji to još nisu. Drugim riječima, humanitarsnost je u kampu funkcionisala kao jedna vrsta politike državljanstva, koja je bila usmjerena ka ljudima koji još nisu državljani.
U ovoj konstalaciji odnosa izbjeglice se kroz projekat integracije podučavaju kako da se transformišu, npr. kako da obavljaju higijenu, zdravstvenu njegu, kako da održavaju porodične ili srodničke odnose sa ciljem da postanu moderni evropski subjekti budućnosti" – kaže Brković.
Ona navodi da humanitarsnost kao politika državljanstva pruža zdravorazumsko svakodnevno objašnjenje toga zašto izbjeglice iz Kampa Konik nisu dobile crnogorsko državljanstvo, iako su provele gotovo 20 godina u Crnoj Gori. Jedan od pravnih uslova za sticanje crnogorskog državljanstva jeste da se provede 10 godina u zemlji.
„Iako su izbjeglice provele više od 10 godina u Crnoj Gori, njima je zakonski bilo uskraćeno pravo da se prijave za crnogorsko državljanstvo.
Zdravorazumsko objašnjenje ovog uskraćivanja jeste da će izbjeglicama koje vode tradicionalni, odnosno predpolitički život biti dozvoljeno da se pridruže crnogorskoj političkoj zajednici, odnosno da dobiju državljanstvo, onda kada promijene svoju svijest, kada odbace svoje tradicionalne prakse, te kada postanu nova vrsta modernih političkih subjekata.
Ideja da izbjeglice ne znaju kako da treba da čuvaju higijenu, podižu djecu, da se liječe i slično korišćena je kao zdravorazumsko, svakodnevno opravdanje toga što su i dalje u kampu i što nemaju pristup političkoj zajednici. Međutim, nije istina da su problemi izbjeglica u kampu bili posljedica njihove tradicionalne svijesti ili neznanja o tome kako treba živjeti. Raseljeni Romi i Egipćani iz Kampa Konik su i te kako željeli napredak i promjenu svog stanja, ali za to nije bilo potrebno da mijenjaju svoju svijest ili barem ne ništa više od nas ostalih koji imamo pristup crnogorskoj političkoj zajednici.
Ono što jeste bilo neophodno jeste da dođe do promjene materijalnih uslova u kojima su živjeli, te da dobiju pristup institucinalnoj podršci života" – ističe Brković.
Ona navodi da u Crnoj Gori žive dvije grupe raseljenih lica iz bivše Jugoslavije. Kako kaže, jedna grupa je došla početkom devedesetih iz Bosne i Hrvatske, a druga je došla sa Kosova 1998. i 1999. godine.
„Država Crna Gora je njihove pravne statuse razriješila na dijametralno suprotne načine. Raseljena lica iz Bosne i Hrvatske su dobila pravo da apliciraju za crnogorsko državljanstvo, dok interno raseljena lica nisu dobila to pravo. Oni su prvo morali da izvade državljanstvo neke druge zemlje, kao što su recimo Kosovo ili Srbija, da se registruju kao stranci u Crnoj Gori po ubrzanoj proceduri, i tek će onda nakon što provedu 10 godina u zemlji imati pravo da eventualno apliciraju za državljanstvo" – navodi Brković.
Ona istče da su u Kampu Konik humanitarni radnici željeli da promijene svijest ljudi koji su živjeli paralelno sa njihovom državom, ljudi koji su bili u situaciji građanina koji to još nije.
„Po mom mišljenju ono što se dešavalo u Kampu Konik zapravo pokazuje šta se dešava sa disciplinom kao oblikom moći u uslovima neoliberalizacije humanitarnih projekata, kada je država samo partner na projektu - selektivnost, slabiji intezitet pogleda države u kontekstu Kampa Konik pretvorili su humanitarnost u jednu specifičnu politiku državljanstva" – zaključuje Brković.
Nakon njenog izlaganja, otvorena je diskusija na ovu temu.
Publika na Pjaci od Kina pitala je da li u evropskoj ili svjetskoj praksi kampova postoje primjeri na kojima bi se mogli ugledati kako najbolji način riješiti pitanje kampova, da li postoji bilo kakva inicijativa da se na nekom pravnom nivou uradi status ljudi koji su u tzv. mobilnom stanju, te kakve implikacije na širu političku zajednicu ima situacija u Kampu Konik.
Podsjetimo, urednica ovogodišnje Pjace je Paula Petričević, filozofkinja, aktivistkinja, feministkinja, magistarka političkih nauka. Večerašnje predavanje na temu "Mi izbjeglice: Život koji se ne može živjeti" održaće Adriana Zaharijević, visa naučna saradnica u Institutu za filozofiju I društvenu teoriju Univerziteta u Beogradu I docentkinja na Rodnim studijama Univerziteta u Novom Sadu.
Predavanje počinje u 21 sat, a ulaz je slobodan.