Arhiva

Ujedinje Nacije su 9. avgust proglasile Svjetskim danom siromašnih. Siromaštvo je globalni problem sa kojim se suočavaju skoro sve zemlje u svijetu. Upravo ovaj datum služi da se upozore vlade i javnost širom svijeta da se problem siromaštva mora rješavati ubrzano i zajedničkim angažovanjem.

Banka hrane Crne Gore od svog osnivanja upozorava javnost na zabrinjavajući porast siromaštva koji je već postao strukturni problem našeg društva. Crnogorska ekonomska mašina se ponaša veoma opasno i što se više novca obrće i pozajmljuje, i što BDP vise raste, istovremeno rastu nezaposlenost i siromaštvo. Ovaj crnogorski paradoks ukazuje da je nešto pogrešno u samom konceptu ekonomskog razvoja i da se nešto krupno treba mijenjati. I to odmah. Ako je Crna Gora 2006. imala samo 700 miliona eura , a 2019. javni dug sa državnim garancijama će preći 4 milijarde dolara, postavlja se ključno pitanje: " Gdje je Vlada potrosila 3,3 milijarde eura kredita?

Očigledno je da taj pozajmljeni novac nije potrošen za otvaranje novih radnih mjesta jer je nezaposlenost , prema Zavodu za nezaposlenost skoro 18 odsto, a 2006. je bila 14 odsto.
Očigledno je da se pozajmljene milijarde, koje će vraćati naša djeca i unučad troše na uvećanje bogatsva već bogatih , a da siromašni postaji još siromašniji.
I ne samo to.
Broj ekstremno siromašnih u Crnoj Gori se stalno uvećava.
Ovi opasni trendovi - porasta duga, porast nezaposlenosti i porast siromaštva za Banku hrane predstavljaju crveni alarm koji zvoni na uzbunu. Ekonomija koja ne stvara nova radna mjesta i ne povećava zarade, neminovno proizvodi sve više i više siromašnih.

Ako pogledamo realne podatke vidjećemo da je stvarnost još mnogo gora od slike koju Vlada šalje u javnost.

U martu mjesecu 2019. plate je primilo samo 110.000 zaposlenih.

Ovi podaci su značajno drugačiji od onih koje, prema svojoj metodologiji, objavljuje Zavod za statistiku Monstat.
Prema Monstatu, prosječan broj zaposlenih u 2018. godini iznosio je 190 hiljada, a prosječna bruto zarada je bila 766 eura.

Problem je kada se ove dvije bruto zarade pretvore u neto iznose, jer je prema Monstatu prosječna zarada iznosila 511 eura, dok je prema podacima Poreske Uprave 432 eura.
Situacija da istovremeno rastu dug, nezaposlenost i siromastvo, a da zarade opadaju je neodrživa.
Radno aktivnih ljudi u Crnoj Gori ima 320.000 ( punoljetno stanovnistvo umanjeno za penzionere, studente, ljude sa hendikepom i sl) , a plate prima samo 110.000 ljudi.

Od ovih 110.000 ljudi njih 60.000 zaradi prima iz budžeta i oni ne stvaraju novu vrijednost.

Dolazimo do zaprepašćujućeg zaključka da 50.000 zaposlenih u privatnom sektoru izdrazava 620.000 gradjana Crne Gore.

Stvarnost je , nažalost , apsolutno drugačija.

U Crnoj Gori u 2017 je bilo 38.597nezaposlenih, 26.873 lica je primalo materalno obezbjedjenje porodice, 10.000 penzionera je primalo penzije niže od 192 eur, dok je 36.639 zaposlenih primalo zaradu manju od 192EUR.

Samo ove tri kategroji stanovništva čine 112.109 lica, koja imaju mjesečne prihode manje od apsolutne linije siromaštva, što stopu apsolutnog siromaštva podiže na cijelih 18%.

Niko ne zna kako se broj nezaposlenih sa preko 50.263 iz 2017 smanjio na 38.597 jer je u istom periodu došlo do pada broja zaposlenih koji primaju zaradu.

Ovo je jos jedan paradoks zvaničnih statistika koji ukazuje na kozmetičko dotjerivanje i fingiranje stvarnog stanja.

Ako znamo da prosječnu crnogorsku porodica čine 3,8 clana i da ima 1,2 zaposlena, (podaci su Monstata na popisu stanovništva) onda je zaključak da je prosječna crnogorska porodica sa prosječnim primanjima na na ivici ekstremnog siromastva.

Ovde još nijesmo uzeli u obzir dugove stanovništva za struju od 120.000.000 eur ili 600 EUR prosječno po brojilu, dugove bankama, rodjacima i prijateljima, kašnjenja isplata alimentacija samohranim roditeljima i još mnogo troškova koji socijlano ugroženi gradjanai plaćaju isto kao i najbogatiji gradjani ove zemlje.

Sama činjenica da pod pritiskom estremne gladi vjerski objekti, NVO, otvaraju narodne kuhinje širom Crne Gore čiji kapaciteti ni izbliza ne mogu da pokriju potražnju od najugroženijih stanovnika.

Pomogli smo do sada 20 295 porodica, koje su mahom višečlane što nas dovodi do cifre od oko 100 000 ljudi koje smo upoznali da žive u stanju nemaštine. Imali smo do sada 1604 humanitarnih akcija u kojima je učestvovalo 40150 volontara.
Mi se trudimo da animaramo javnost i da djelujemo podsticajno da ljudi i kompanije pomazu najugroženijima.
Uradili jesmo dosta ali ne i ono najvažnije, smanjili siromaštvo.To na žalost, ne može uraditi ni jedna NVO niti kompanija a ni pojedinac. U koštac sa siromaštvom se može uhvatiti jedino država ukoliko ima političke volje za to , pa se mi sa pravom pitamo, zašto ne iniviramo ili napravimoanovu Strategiju za borbu protiv siromastva? Krajnje je vrijeme a i obavezali smo se Održivim ciljevima razvoja UN-a ,čija smo potpisnica. Ništa ne činimo na preventiranju siromaštva a malo toga za one koji u siromaštvu žive. ( saopštenje Banke hrane)