Arhiva

Teži od samog zemljotresa 1979. godine za Muzej grada Perasta bio je period koji je uslijedio, ocijenila je istoričarka umjetnosti Marija Mihaliček.

„Bio je to period kada je počela sanacija muzeja, kada je izgubio pravni status, kada se formirala OJU Muzeji, kada se ponovo otvorio, ali bez planiranog aneksa, bez depoa, bez odgovarajuće opreme za stalnu postavku", kazala je Mihaliček nedavno na naučnom skupu „40 godina od zemljotresa" u crkvi Svetog Pavla.
Prenoseći svoja iskustva iz perioda zemljotresa, obnove, transformacije u OJU Muzeji, Mihaliček je naznačila da je palata Bujović bila značajnije oštećena u dijelu drugog sprata.

„Svakako dovoljan razlog da bude zatvoren, ali ne i za direktora prof. Aleksandra Laloševića, koji je od 1963. godine vodio Muzej, usput da kažemo, kao prvi zaposlenik sa adekvatnim obrazovanjem. Za direktora Laloševića je bilo nezamislivo da se zatvore vrata i onemogući tada malobrojnim posjetiocima razgledanje muzeja i čuju njegovu iscrpnu priču, kad je Muzej razarajuća prirodna stihija „tek okrznula". To je bio razlog što je Muzej grada Perasta bio jedini u Crnoj Gori koji je poslije zemljotresa 1979.godine ostao otvoren za posjetioce.

U okrilje peraškog muzeja 1971. prihvaćen je Memorijalni muzej obitelji Visković, oštećen u tolikoj mjeri da je morao biti zatvoren, iako su, nedugo prije zemljotresa na palati bili završeni opsežni radovi - postavljen novi krov, rekonstruisana elektro instalacija. Te 70-te prije zemljotresa za Muzej, obogaćen i Viskovića muzejom, bile su godine sa najviše posjetilaca", kazala je Mihaliček.

Ne želeći posjetioca lišiti saznanja o Viskovićima prizemna prostorija desno od ulaza uređena je bila kao memorijalna soba Viskovića.

„Muzej grada Perasta je zvanično zatvoren četiri godine poslije zemljotresa, da bi otpočela sanacija. Projekat se dugo i temeljito radio s obzirom da je, uz sanaciju palate Bujović, trebalo valjano osmisliti dogradnju (aneks) da bi se stvorili uslovi za normalno obavljanje muzejske djelatnosti. Naime, muzej nije posjedovao elementarne funkcionalne sadržaje (prostor za deponovanje muzejskih predmeta, biblioteku, restauratorsku radionicu, kancelarijski prostor...) što je česta boljka muzeja smještenih u istorijskim zdanjima.

Dogradnja je uz opravdanost potrebe imala utemeljenje i u činjenici da je sve do početka XX vijeka iza palate postojala stara kuća Bujovića čemu su svjedočili ostaci – niz kamenih konzola, na kojima su se oslanjale nosive grede međuspratne konstrukcije. Nova reprezentativna palata sagrađena 1694. nikad nije zaživjela kao stambeni prostor ( što potvrđuju arhivski izvori), a ispusni kameni na sjeveroistočnom zidu palate (prema starom putu) upućuju na zaključak da je Vicko Bujović imao namjeru palatu proširiti jednim krilom. Sve te okolnosti, uz to da aneks neće narušiti izgled palate (pogotovo njene glavne i bočnih fasada), da će na prihvatljiv način ostaviti prolaz trase „starog puta", a da će ta dogradnja muzej funkcionalno osavremeniti bili su argumenti da se ovoj ideji ozbiljno pristupi", kazala je Mihaliček.

Zato je, kako navodi, urađen idejni projekat kojim se predvidjela dogradnja aneksa, na način da se ne naruši autentičnost barokne palate i njene izuzetne spomeničke vrijednosti.

„Poslije izrade idejnog projekta, koji je uključivao sanaciju palate sa dogradnjom aneksa, reviziona komisija ga prihvata, uz pribavljeno pozitivno mišljenje velikog autoriteta, arhitekte prof. Aleksandra Koraća iz Beograda .

Poslije izrađivanja kompletnog izvedbenog projekta arhitekture i kompletne infrastrukture ( od strane Splošnog biroa iz Ljubljane, to jest arhitekte Franca Vardijana i statičara Stojana Ribnikara), i svih potrebnih odobrenja počinje se sa radovima 1985. godine. Uklanja se dvokrako stepenište, veza sa prvim spratom palate, kao i unutrašnje drveno, kojim se iz velike dvorane dolazilo na drugi sprat palate, sagrađeni zidovi do prvog sprata desnog krila aneksa.

Kao što je poznato nedugo poslije početka gradnje aneksa Muzeja grada Perasta, radovi su bili sudskom zabranom, zaustavljeni", kazala je Mihaliček.

Uslijedio je najteži period za ustanovu od njenog osnivanja 1937. godine.
„Dok su druge institucije kulture počinjale novi život u obnovljenim prostorima i boljim uslovima, palata Bujović je godinama ostala unakažena rušenjem dvokrakog stepeništa (po zamisli arhitekte Ivana Zdravkovića, prilikom rekonstrukcije palate 50-tih godina XX vijeka) i kultivisanog vrtnog dvorišta. Na tom mjestu su izrasli betonski zidovi budućeg desnog krila aneksa.

Pokretni fond: muzealije i druga građa izmještene u potkrovlje Istorijskog muzeja u Njegoševoj ulici, 1985. kada je počela dogradnja aneksa i ostale su tamo sve do 1998. u uslovima u kojima ne da nije bio ispoštovan i parametri zaštite već su uslovi bili takvi da su direktno ugrožavali slike, papir, tekstil... U međuvremenu se dio istorijsko umjetničke zbirke (slike sa marino tematikom) restaurirao u Zavodu za zaštitu spomenika kulture u Splitu, a barokni portreti su u Regionalnom zavodu za zaštitu spomenika kulture ostali „na čekanju" za restauratorsko – konzervatorske zahvate, s obzirom na prolongiranje građevinskih radova zbog sudske zabrane.

Više sreće nije imao ni Memorijalni muzej obitelji Visković. Početkom 80-tih godina Regionalni zavod za zaštitu spomenika kulture iz Kotora pod rukovodstvom arh. Sretena Vučenovića je proveo preliminarna istraživanja arhitektonskog kompleksa Visković i snimanje postojećeg stanja. Urađen je glavni projekat sanacije i rekonstrukcije palate u postojećem stanju, sa istom namjenom (memorijalni muzej) za investi¬tora Muzeja grada Perasta. Nadležna institucija, Republički zavod za zaštitu spomenika kulture je 27. IX 1983. godine izdala Rješenje o saglasnosti na glavni pro¬jekat. Na žalost, iako su bila obezbijeđena sredstva, prolongirao se poče¬tak radova, jer se u među¬vremenu pristupilo sanaciji Muzeja grada Perasta i do¬gradnji njegovog aneksa. Pitala sam se tada, a godinama žalila kao i mnogi, zašto se nije pripritet dao obnovi kompleksa Visković, gdje su mogli uz pokretnu kulturnu baštinu (muzejsku,bibliotečku i arhivsku građu ) da se smjeste i svi prateći kulturni sadržaji", kazala je Mihaliček.

Muzej grada Perasta preživljavao je sa dvoje zaposlenih i stalnim odgađanjima početka radova na palati Bujović, a palata Visković je postala predmetom raznih kombinacija i interesovanja potencijalnih investitora.
„U trinaest godina „zidanja", uz novo ime „Skadar na Bojani", Muzej grada Perasta otpratio je svog dugogodišnjeg direktora Aleksandra Laloševića, koga se moramo ovom prilikom sa pijetetom sjetiti. Narušenog zdravlja vodio je bitku za muzej do kraja, ali nije doživio trenutak kada je Muzej grada Perasta ponovo, poslije 13 godina, otvorio ponovo svoja vrata. Muzej grada Perasta je ponovo otvoren 1998. u godini proslave velikog jubileja 300. godina pomorskog školstva.

Izmijenjeni projekat, koji je uključivao smanjeni gabarit i smanjenje površine prvog sprata desnog krila, konačno je uslovio da se skine sudska zabrana i nastavi gradnje.

Od „famoznog" aneksa je urađeno stepenište jer je to bio uslov da se Muzej otvori. Bila bi sramota da Perast proslavi jedan od najvećih događaja u svojoj pomorskoj povijesti bez muzeja koji čuva svjedočanstva o tome", kazala je Mihaliček.

Desno krilo aneksa, kojim je Muzej postao bogatiji za galerijski prostor, depo i dvije kancelarije urađeno je inostranom pomoći 2003. godine.

„Ovaj galimatijas obnove Muzeja grada Perasta poslije zemljotresa 1979.godine vjerovali ili ne, još traje, jer nije izvedena sva planirana dogradnja. Peraški muzej, osnovan 1937. godine, što je bio uslov da se nastave radovi, a gubi pravni status i postaje organizaciona jedinica novoosnovane institucije OJU „Muzeji"-Kotor, koja pod svoje okrilje prima Lapidarijum, Galeriju solidarnostii i budući Istorijski muzej, (preimenovani Muzej socijalističke Revolucije).

Ovim izrečenim sam, u najkraćem, željela da podsjetim mnoge od vas, a mlađe da saznaju kakve su sve mogle biti teškoće u obnovi poslije zemljotresa, kako su nepredviđene okolnosti koje su se sigurno mogle razriješiti, odvele u 13.godina dugu „obnovu" i disfunkciju jedne značajne muzejske institucije.
Ova teška i zamršena priča o Muzeju grada Perasta u prve dvije decenije poslije zemljotresa nastavlja se dalje stalnim naporima da se nadoknaditi izgubljeno, a ima i svoj epilog, kao i ostale sastavnice JU Muzeji.
Danas Muzej grada Perasta, osnažen novim entuzijazmom mladih muzealaca revalorizuje kulturnu baštinu njegovih zbirki kroz sve segmente muzeološkog rada.

Nakon skoro četiri decenije se pojavljuje interesovanje za kompleks Viskovića. Krenulo iz početka ka realizaciji njegove memorijalno-muzejsku namjene, u sklopu Muzeja grada Perasta.

Lapidarij dio svoje kamene plastike izlaže u crkvi sv. Mihovila, nadamo se da ne zadugo, jer Kotor zavrijeđuje Arheološki muzej, ili bar bogato arheološko odjeljenje u Istorijskom muzeju.

Galerija solidarnosti , koja je svojevrsni simbol humanosti i podrške umjetnika iz „ex Jugoslavije" i svijeta postradalom Kotoru, bila je obezvrijeđena više od tri decenije. Naime, poslije odustajanja opštine Kotor da se 80-tih godina XX v. u namjenski uređenom galerijskom prostoru Kneževe palate udomi ova donacija, počinje njeno seljenje po neuslovnim prostorima. Od novembra 2011. smještena u atraktivnom prizemlju palate Pima, sa uslovima za izlaganje dijela fundusa, ali ne i deponovanja. U galeriji se čuva i najnovija donacija - 40 crno-bijelih fotografija-dokumenata poslije zemljotresa, autora Željka Jovića iz Splita.

Najnovija organizaciona jedinica OJU Muzeji, multimedijalna dvorana - crkva Sv.Pavla, koja čuva uspomenu na kotorsku blaženicu Ozanu je najnoviji primjer očuvanja i valorizacije graditeljskog nasljeđa", kazala je između ostalog Mihaliček, zaključivši kako ovaj spomenik, zajedno sa ostalim segmentima OJU Muzeji - Kotor, danas doživljava kao pozitivan i ohrabrujući završetak muzejske priče započete tačno prije četiri decenije u Perastu.

Izlaganje istoričarke umjetnosti Marije Mihaliček na naučnom skupu „40 godina od zemljotresa" možete poslušati u emisiji „Svijet nauke" danas od 17 i 15.