Arhiva

Kapetani na jedrenjacima plovili su decenijama, a da u tom periodu  ne budu kući ukupno ni nekoliko mjeseci.

Po riječima Petra Palavršića, autora knjige „Kapetani i jedrenjaci Herceg Novog" koja je nedavno promovisana u Pomorskom muzeju Crne Gore, plovidba na jedrenjacima bila je u dvije riječi surov život.

„Tada je kapetan, kada bi dobio brod proveo na njemu namanje 10 godina, pa zatim još toliko na svom, ako ga kupi. Bilo je slučajava da se po trideset godina ne iskrcava. Jedan kapetan iz Lošinja, od 50 godina na jedrenjacima, bio je samo tri mjeseca kući. Od toga je 37 godina bio zapovjednik. Umro je bukvalno na proslavi tog svog jubileja u Valpariasu. Kapetan Dimitrije Tomanović iz Donje Lastve 42 godine je bio zapovjednik na brodu, ostalo kao prvi, kormlar, početnik na brodu... Ivo Vizin je 25 godina plovio kao kapetan. Kada je postao počasni građanin Trsta i dobio bijelu zastavu za svoj podvig, po slici se vidi kao da je imao 80, a ne 50 godina. More ga je „pojelo", kaže Palavršić.

On je kazao da su i brodovi iz ere jedrenjaka, koju opisuje u svojoj knjizi (od 1705. do 1902. godine), brzo propadali jer su bili od borovine.

„Nema broda bez hrastovine, ali su oni morali da grade sa jeftinijm drvetom, što je dovodilo da se raspadnu za dvije-tri godine. Zato je tih jedrenjaka, sporih i male nosivosti, i bilo toliko puno. Kada je riječ o onome što su pomorci jeli na obalnoj plovidbi manjim brodovima, stajali bi u luke češće i snabdijevali se hranom. Međutim, plovidba preko Atlantika podrazumijevala bi non-stop usoljeno meso, što je pomorcima uništavalo organizam. Nekad bi kalkulisali pa u Ameriic kupovali, tada bolju, hranu. I sada se slično radi, ali ne zato što je tamo kvalitetnija, već jeftinija hrana. Onda je hrana bila bolja, a sada je gora nego najgori škart u Evropi. Te njihove „plastične" jabuke i sl. Dakle nevjerovatno surov je to život bio. Danas se boravak na brodu smanjio sa devet, pa na šest, pa na četiri i sada ima često primjera o dva mjeseca kući i dva na brodu", kazao je Palavršić.

On je kazao da se na jedrenjacima često ginulo.

„Kada dune vjetar i nagne brod nema te sile koja će vas zadržati na jarbolu. U Odesi je brod potonuo u samoj luci, a kapetan je stradao od posljedica smrzavanja", neki su od primjera tragičnih uzroka smrti posade na jedrenjacima koje spominje Palavršić.

On je naveo i primjere kada bi familija u mjestu Rose čekala brodove na proputovanju za Trst, kako bi se ukrcala da bar na kratko bude sa svojim muževima, očevima, braćom...

„Masa je zapisa da porodica daje policiji nalog da se ukrca na brod. Tako je zabilježeno da je Petar Kaluđerović sa ženom i sinom, pa opet sljedeće godine sa ženom i dva sina itd. Sve ovo bar zaslužuje da se ti ljudi na neke načine spomenu. Zato je ova knjiga specifična jer je to spomen knjiga na kapetane i jedrenjake cijele hercegnovske opštine. Pomorstvo je opisano od raznih istoričara Boke kotorske. Odlučio sam da spomenem ponovo te kapetane. Moramo se povremeno vraćati na ličnosti i događaje iz prošlosti kako ne bi pali u zaborav. Ja nisam pisao istoriju hercegnovskog kraja, već sam se osvrnuo na nju, kao bi se vidjelo šta se sve dešavalo i kako je to dovelo do sporog uspona pomorstva. Ovo je spomen knjiga i ona je potrebna da bi znali neke osnovne stvari, te da ne bi sjutra u raznim člancima čitali nešto što se nije desilo" , kazao je Palavršić.