Arhiva

Povodom Međunarodnog dana socijalne pravde, koji se obilježava danas, saopštenjem za javnost naslovljenim SOCIJALNA NEBRIGA, obratila se Banka hrane Crne Gore: "Međunarodni dan socijalne pravde obilježava se 20. februara nakon jednoglasne odluke 192 članice Ujedinjenih nacija koja je bila 2007. godine.

Prepoznata je potreba ujedinjavanja snaga međunarodne zajednice kako bi se iskorijenilo siromaštvo, povećala zaposlenost, dostojanstvo rada, jednake mogućnosti, pristup jednakih prava za sve.

Socijalna pravda zasniva se na principima poštenja, jednakosti, poštovanja različitosti, pristupu društvenoj zaštiti, kao i principima primjene ljudskih prava u svim područjima života.

Kada je u pitanju socijalna pravda, nije važno samo da zemlja s novcem može generalno da čini dobra djela, već je od velike važnosti i pitanje kako svaka od zemalja može da iskoristi svoja sredstva kako bi obezbedila socijalnu pravdu što većem broju ljudi.

Crna Gora svojim građanima 'čestita' Svjetski dan socijalne pravde velikom nezaposlenošću od zvaničnih 41.229 osoba, povećanjem penzija od minornih 2%, poskupljenjem struje i najavom poskupljenja vode, dugom listom ljekova koji se plaćaju, zdravstvenom zaštitom koja ne zadovoljava potrebe najugroženijih, malim brojem socijalnih, radnih i drugih prava...
Zvanični podaci koji kažu da je u Crnoj Gori registrovano 188.000 zaposlenih, 191.000 penzionera, korisnika socijalne pomoći i nezaposlenih su zabrinjavajući. Ovo je izazov koji država mora da riješi.
Prosječna radna satnica od svega 3 eura (Monstat), nije dovoljno ni za minimum preživljavanja; uporedimo je samo sa minimalnom potrošačkom korpom koja je 640€ i biće jasnije zašto je tako.
Zaposleni kod nas, ako imaju sreću da primaju prosječnu platu zarade za čitav radni dan koliko njihove kolege u EU za jedan sat.
Prosječna neto plata u 2018. je bila oko 510 € , taj iznos je daleko od stvarnog jer polovina radnika radi za platu od 250-300€, 77.000 prima do 250€ a 36.639 radnika je na minimalacu od 193€.
Broj onih koji imaju neki vid socijalne zaštite ne zadovoljava realne potrebe stanovnika koji žive u nemaštini.
Socijalna primanja su mala i ne omogućavaju podmirivanje osnovnih ljudskih potreba kao sto su: stanarina, hrana, računi za struju, vodu, liječenje, obrazovanje.
Sve je veći broj Narodnih kuhinja širom Crne Gore a potreba za njima raste. Svjedoci smo da veliki broj ljudi po kontejnerima traži hranu i odjeću.
Upozoravajuća je stopa rizika od siromaštva koja je po zadnjim podacima Monstata iznosila 23.6 %. Svaki četvrti građanin je u riziku od siromaštva po statistici, koja je često udaljena od stvarnog stanja na terenu.
Veliki dio populacije živi u uslovima teške materijalne oskudice i ne može zadovoljiti osnovne potrebe za dostojanstvenim životom poput kvalitetne prehrane, adekvatnih stambenih uslova, grijanja prostorija.
Hiljadama radnika ne evidentira se radni staž, ostaju bez socijalnog osiguranja, nezaštićeni su na poslu, osuđeni da rade i duplo radno vrijeme, bez slobodnih dana i praznika.
U mraku rada na crno ostaju skriveni brojni slučajeva diskriminacije o čijim dimenzijama i težini možemo samo da slutimo, jer se rijetki usude da je prijave zbog straha i nepovjerenja u institucije koje bi trebalo da ih štite.
Iz Crne Gore se iselilo 22,1 odsto stanovništa. Mladi ljudi odlaze jer nemaju perspektivu, zaposlenje, rješavanja stambenog pitanja, formiranja porodice. Oni koji su ostali mahom žive sa roditeljima i izbjegavaju proširenje porodice, što treba da brine odgovornu državu.
Naši ljudi rasuti širom svijeta šalju svojim siromašnim rođacima u Crnu Goru godišnje oko 500 miliona €, što govori da građani preuzimaju na sebe teret siromaštva usled neadekvatne podrške države .
Posebno brine izostanak ozbiljne rasprave o problemima socijalne (ne)pravde. Čini se da to nije suštinski na listi prioriteta donosilaca ključnih političkih odluka sem u onom prigodnom retoričkom, kada može da bude od koristi.
Najavljeno uvođenje dječijeg dodatka za djecu iz socijalno ugroženih porodica se odlaže. Besplatna užina u školama za djecu iz ranjivih kategorija, takođe. Naknada za porodilje na birou rada je simbolična.
Institucije sistema ignorišu problem siromaštva i socijalnih nejednakosti čija dva pola: ekstremno bogatstvo manjine i ekstremno siromaštvo većine melju srednji sloj i osnovu na kojoj počiva društveni prosperitet i održivost demokratije.
Istovremeno, te iste institucije nemaju snage da se izbore sa korupcijom, kriminalom, izbjegavanjem plaćanja poreza, kreirajući tako sistem neravnopravne raspodjele u kojem mali dio profitira a većina zarađuje nedovoljno i biva opterećena nametima kako bi se gubici u budžetu nadoknađivali.
Izbjegava se oporezovanje bogatstva kao jednog od resursa za umanjenje nejednakosti.
Izostaje i ozbiljna akademska i naučna rasprava i istraživanja o problemu siromaštava i socijalnog raslojavanja.
Umjesto da djeca slušaju o socijalnim problemima, da se otvoreno razgovara na ovu temu kako bi djeca razumjela problematiku, sistem obrazovanja socijalne razlike sakriva i zataškuje čime doprinosi razdvajanju djece još u školskom dvorištu a ne doprinosi njegovanju empatije.
Unaprjeđivanje i poštovanje socijalnih prava treba shvatiti kao razvojni standard, a ne kao na trošak.
Na djelu imamo veliki raskorak između formalnih i praktičnih prava.
Prepreke se pojavljuju u cijelom lancu socijalnih prava, od njihovih oblika preko procesa, procedura i resursa koji su potrebni za njihovo ostvarenje, do situacije samoga korisnika ili potencijalnog korisnika koji pokušava ostvariti svoje pravo.
Iako je neko socijalno pravo Ustavom ili zakonom zagarantovano, pojavljuju se redovno poteškoće u ostvarivanju istih.
Naša socijalna zaštita pokazuje znake nefeikasnosti u procesu izbavljanja ljudi iz zone siromaštva. Jednom kada se uđe u tu zonu skoro da je izvjesno da se tu i ostaje.

Nemamo mjere prevencije siromaštva pa tako u Crnoj Gori čak 40% djece živi u domaćinstvima koja su u riziku od siromaštva.
Mehanizmi koje imamo na raspolaganju (socijalna pomoć, jednokatna novčana pomoć, dječiji dodatak, porodiljska nadoknada ) su se pokazali kao nedovoljni za rješavanje probleme siromaštva na dugi rok.
Kao primjer za to imamo brojne porodice kojima Banka hrane pomaže od svog osnivanja 2010. a i danas.
Prisutna je zloupotreba sredstava namijenjenih socijalno ugroženima, tako da ne rijetko pomoć u novcu dobiju oni koji su daleko iznad stanja socijalne potrebe.
Socijalni karton nam je morao dati pravu socijalnu sliku i onemogućiti zloupotrebe socijalnih davanja. Na žalost imamo primjere i danas da socijalnu pomoć dobija, recimo onaj koji ima šleper a drugi koji ima formalne prepreke za dobijanje ove pomoći je onemogućen, iako živi u teškoj nemaštini, što se lako može utvrditi.
Ozbiljna prijetnja postizanju države socijalne pravde je i to šte se sfera socijale odigrava u dvorištu politike. Besparica tjera ljude da idu ispod linije dostojanstva. Mnogi su zbog nemaštine dovedeni da prihvataju ponižavajuće ponude zarad opstanka.
Potrebno nam je nova Strategija za borbu protiv siromaštva ne samo zbog međunarodnih obaveza koje ima Crna Gora po pitanju umanjenja siromaštva
(UN Agenda za održivi razvoj u okviru kojih je 17 ciljeva održivog razvoja a siromaštvo prioritet) već prvenstveno zbog naših građana koji se osjećaju odbačeno i marginalizovano u svojoj državi.
Treba da težimo ka tome da brojimo nove radnike a ne nove socijalne slučajeve, da omogućimo u našim gradovima otvaranje fabrika, a ne narodnih kuhinja, što je na žalost naša realnost sada.
U siromaštvu ljudi ne mogu da ostvare svoja prava, tako da smanjenje siromaštva ostaje prioritet. Posebnu društvenu podršku moraju imati siromašne porodice sa djecom, osobe sa invalididtetom, stari, Romi, kao i izbegla i raseljena lica.
Bez otvaranja novih radnih mesta ne može se rešiti problem socijalne pravde.
Banka hrane se zalaže za državu socijalne pravde, gdje će svi građani imati jednake šanse za dostojanstven život od svog rada i jednake mogućnosti da bez diskriminacije učestvuju u društvenom, ekonomskom, političkom i kulturnom životu zajednice", kaže se u saopštenju Banke hrane.