Arhiva

Razmažena djeca ali nerijetko i odrasli ljudi vrlo često očekuju da ih cio svijet tretira kao što to rade mama i tata, a ukoliko se to ne desi – onda nastaje problem.

„ Suština socijalizacije jeste naučiti dijete da ne može sve i ne može odmah, a popustljivost i prezaštićenost roditelja ne koriste djetetu jer se na ovaj način otežava njegov normalan razvojni tok" – kaže za Radio Kotor psihološkinja u Javnoj predškolskoj ustanovi „Radost" Tatjana Sabolski.

Roditelji, kako ističe, uglavnom shvataju da modeli vaspitanja koje oni pamte, korišćeni prije više decenija - ne važe, pa nije neobično što se nekada teško snalaze.

„ Svijet se neprestano mijenja. Mijenjaju se okolnosti pa i potrebe djece. Nekada djeci nije bila dostupna tehnologija i mališani nisu imali potrebu da igraju igrice na primjer , a danas je to drugačije. Čak ih je u izvjesnoj mjeri potrebno podržati jer je danas to aktuelna potreba, a dijete je funkcionalno nepismeno ako ne vlada nekim novim tehnologijama. Tu se roditelji, kako rekoh, potpuno razumljivo teško snalaze i ne mogu uvijek naći mjeru" – objašnjava Sabolski.

Intruzivno roditeljstvo je ono u kojem roditelji prezaštićuju dijete. „ Rade umjesto djece ono što ona mogu i sama. Dakle, ne dozvoljavaju djetetu da uradi ono za što je i samo sposobno. Na primjer – miksa se hrana iako dijete ima sve zube i nema nikakav medicinski problem sa gutanjem. Ili – do polaska u školu roditelj oblači dijete iako ono već sa tri godine može samo neke djelove odjeće i da obuče i da svuče. Roditelji djetetu grubo rečeno na ovaj načen čine „medvjeđu uslugu" jer intervenišu u njegovom razvoju i onemogućavaju mu da postigne ono što bi prirodnim tokom ustvari moglo" – kaže Sabolski.

Sa druge strane, popustljivi roditelji su oni koji u životu djeteta ne postavljaju pravila ili ako pravila postoje doslovno ih se ne pridražavaju pa tad dijete postepeno ruši granice koje bi trebalo postaviti. Tada, ističe Sabolski, možemo uočiti i klasičan primjer razmaženog djeteta. „ Roditelji se plaše da će ako kažu NE naštetiti djetetu. No, treba da razmisle za koje okolnosti treba da pripreme dijete. Tu vrstu ušuškanosti i tolerancije kao u sopstvenom domu neće nigdje imati. Prvi odlazak iz roditeljske kuće kao na primjer odlazak u vrtić ili u školu onda može biti jako problematičan jer tu već postoje određena jasna pravila, ograničenja i tako dalje. Zadatak roditeljstva je zapravo da se dijete pripremi za samostalan život" – poručuje Sabolski.

Razmaženost je kod djece najjednostavnije uočiti u kontaktu sa njihovim vršnjacima. „ Pokazuju manji stepen tolerancije, usmjerena su samo na sopstvene potrebe, vrlo teško im uspijeva da odlože sopstveno zadovoljstvo. Već od treće godine, kada bi drugu djecu trebalo da doživljavaju kao partnere u igri i da razumiju i preopoznaju potrebe drugih – to se uglavnom ne desi. Njihove reakcije na frustracije i osujećenje nerijetko mogu biti jako burne. To su one situacije na koje možemo naići recimo u radnjama, kada djeca nekontrolisano vrište i traže nešto što žele da im se kupi dok roditelji ne popuste" – kaže Sabolski.

Ne postoji recept za roditeljstvo jer su psihologija djeteta i proces vaspitanja sami po sebi veoma kompleksni.

„ Potpuno je razumljivo da su roditelji nerijetko zbunjeni i da ne prepoznaju ni svoje vaspitne obrasce, a ni ono što dijete emituje u pojedinim situacijama pa otud nesvjesno prave neke sitne propuste u vaspitanju i postupanju prema dijetetu koje kasnije mogu imati određene posljedice" – kaže Sabolski.

Ona savjetuje razgovor sa odraslima na koje su djeca upućena. „ Ukoliko to žele, rodtelji se mogu raspitati kod vaspitačica u vrtiću o djetetu. Tu sigurno mogu dobiti korisne savjete o određenim problemima. Društvo nekada pomogne kad su određene situacije u pitanju. Običan primjer je recimo - dešava se da djeca neku hranu neće da jedu kod kuće, a u vriću je ne odbijaju. Na njih utiče cijela ta atmosfera u kolektivu, druženje i slično. Vrijeme provedeno sa vršnjacima je u tom smislu jako korisno, a razgovor sa vaspitačem može pomoći roditelju u određenim situacijama" – kaže Sabolski.

Na pitanje, koliko narav djeteta utiče na sam proces sazrijevanja, Sabolski kaže da na ovaj proces zapravo utiče više faktora.

„ Na razvoj djeteta utiču nasljeđe i uticaj okoline odnosno – primarna pa šira porodica, grupa vršnjaka, socijalne grupe kojima dijete tokom godina pripada. Do pete godine razvoj djeteta je buran i dramatičan. U tom periodu je nervni sistem najprijemčiviji za uticaje spolja. Vrlo je teško odrediti koje osobine su nam urođene, a koje se stiču tokom života. Djeca se recimo razlikuju rođenjem po nekim predispozicijama pa tako imate bebe koje su mirne i pasivne i one koje su dramatične u svojim reakcijama. Više se govori o temperamentu u ovom slučaju nego o karakternim osobinama. Kada su u pitanju crte ličnosti, formiraju se najvećim dijelom do pete godine života" – kaže Sabolski.

Ona navodi da se, iako može zvučati prilično grubo, kod psihologa nerijetko koristi izraz „razmažena djeca su djeca lijenih roditelja". „ U praksi se vrlo često pokazuje da jeste tako. Naime, mnogo je teže „izaći na kraj sa djetetom" nego u situaciji kad dijete prvi put zaplače – jednostavno popustiti. Na primjer, ukoliko dijete u samoposluzi plače i traži da mu se nešto kupi – mnogo je lakše kupiti mu ono što želi i to je česta reakcija roditelja. Teže je izdržati i plač i poglede sa strane u tom trenutku, pa i osudu osoba u okruženju. U tim situacijama roditelj mora imati svijest što zapravo radi svom djetetu. Dozvoljavati mu da se ta situacija ponovi i naredni put nije dobro, ali nije samo o toj situaciji riječ nego i o mnogim drugim možda i bitnijim životnim situacijama u kojima će se ponavljati isti model ponašanja" – upozorava Sabolski.

Na pitanje, kada je najbolje vrijeme da se stvari, nakon što se problem razmaženosti uoči, promijene odnosno „da li je nekada kasno", Sabolski kaže da je bezazlenije i lakše reagovati kada je dijete u mlađem uzrastu.

„ Ako na primjer imate razmaženo dijete koje nije naviklo da odloži ni jednu svoju potrebu i ima manjak tolerancije, mnogo je lakše da ga mijenajte u nekom predškolskom uzrastu nego da čekate polazak u školu što je takođe stresna situacija. Naročito ne treba čekati adolescentski period kada uz promjene koje se tad dešavaju, razmaženost situaciju još više komplikuje" – kaže Sabolski.
Savjet svim roditeljima je, navodi ona, da pokušaju da razumiju razvojne potrebe djeteta koje se iz godine u godinu mijenjaju.

„ Ako je dijete sa godinu dana imalo potrebu da bude nošeno u rukama onda će sa dvije imati potrebu da trči. Dakle, ako ispoštujemo ove vrste potreba onda je razumljivo da treba da ispoštujemo i neke psihološke potrebe djeteta. Bazična stvar je razumijevanje sopstvenog djeteta i uvažavanje njegovih potreba. Treba pokazati razumijevanje i pričati sa djetetom. Osnovna stvar je razumjeti, razgovarati i mnoge stvari objašnjavati. Svako pravilo morate reći jasno i dogovoriti se sa djetetom te imati dosljedan stav o pravilu koje treba da poštuju svi – i djeca i odrasli" – kaže Sabolski. Dijete se, ističe, uči po modelu. „ Ako sami ne radimo ono što savjetujemo djetetu – onda je priča besmislena. Imate na primjer roditelje koji su jako bučni i dijete koje isto tako preglasno komunicira, a pritom ga roditelji opominju da treba da bude tiše. Ne može, jer uči po modelu" – navodi Sabolski. Ona ističe da će se dijete svakako lakše snalaziti kroz život ako zna kako funkcioniše svijet oko njega. „ Zato, ne treba bježati od jasnog postavljanja pravila, dogovora i objašnjavanja" – apeluje Sabolski.

Psihološkinja iz JPU „Radost" Tatjana Sabolski bila je gošća emisije „Radost" koju uređuje i vodi Jelena Kljajević."

Reprizu možete poslušati sjutra (utorak 5. februar) od 19 sati i 30 minuta.