Arhiva

U rubrici „Dva minuta", koju emitujemo svakog ponedjeljka od 9.30 i 15 sati, sugrađanima se obratio arhitekta Saša Dender, član Bokeljske mornarice i predsjednik Zajednice Italijana Crne Gore poznat po svojim „prokotorskim" zalaganjima na društvenim mrežama.
Drage moje Kotoranke i Kotorani
možda ste prošlog drugog novembra uveče, na Dan mrtvih, prolazeći pored one poljane između socijalnog i samoposluge Vračar, vidjeli nas nekoliko Kotorana kako tamo palimo svijeće i zapitali se o čemu se radi. Pa evo odgovora - odavali smo poštu Kotoranima koji tu počivaju a na koje su svi zaboravili. Koliko ste puta prošli od Gurdića prema raskrsnici ili obratno a da niste obratili pažnju na to da se, sakriven iza suvenirnice, kioska za novine i samoposluge, često zarastao u travu i šiblje, ponekad prekriven kesama a ponekad i potopljen, nalazi jedan od najvrijednijih kotorskih dragulja, kotorski Campo santo ili sveto polje, srednjovjekovno groblje uz samostan Sv. Franja koje je davne 1288. godine osnovala kraljica Jelena Anžujska, žena kralja Uroša I. Za ovaj dragulj, nažalost, nijedna gradska vlast do sada nije učinila ništa da ga zaštiti od propadanja tako da je danas postao slika i prilika nemara i obezvrijeđivanja našeg nasljeđa. Kotorski Campo santo najstarije je gradsko groblje ne samo u Kotoru, već i mnogo šire, jedinstveno na našoj obali na kojem su tokom srednjeg vijeka sahranjivani Kotorani, plemići, pisci, zanatlije, crkvena lica, tu su grobnice čuvenih kotorskih porodica Drago, Bolica, Grubonja, Bizanti, tu je i grob Novaka kovača, zlatara Miha Spice, vjerovatno i grob fra-Vite, maloga brata iz Kotora koji je sagradio najljepši spomenik srpske srednjovjekovne arhitekture Visoke Dečane, kao i mnogih drugih Kotorana koji su nas zadužili da imamo Kotor ovakav kakav je danas, grad upisan na Listu svjetske kulturne baštine. Iako sama riječ groblje asocira na svijet mrtvih, ovi grobovi pružaju brojna svjedočanstva o životu ljudi koji su u njima sahranjeni, a samim tim i o vremenu i gradu u kojem su živjeli, a to je izvanredna slika života preslikana na kamene nadgrobne ploče. Zato ovo mjesto nije samo arheološko nalazište ili spomenik kulture, ima tu nešto mnogo dublje - tu počivaju naši preci, naši Kotorani, dio našeg identiteta, dio našeg nasljeđa, dokaz da nismo od juče. A naslijeđe spada među najvažnije načine izražavanja identiteta. Pitanje identiteta je izuzetno važno u današnjem svijetu koji teži globalizaciji i homogenizaciji. Ubrzavanje cirkulacije roba, informacija i ljudi dovodi do značajnih ekonomskih, političkih, kulturnih i prirodnih promjena, dovodi do ujednačavanja kultura, jezika, običaja, ishrane, oblačenja, dovodi i do ujednačavanja specifičnosti mjesta, a ponekad i do njihovog brisanja.

{mp3}dva/sasa112{/mp3}

Otuda nije čudno kada se kao reakcija na globalizaciju kod ljudi javlja želja da borave u mjestima koja imaju snažne i stabilne identitete, u mjestima koja im mogu pružiti osjećaj pripadnosti i sigurnosti. Identiteti nas pojedinaca pa i zajednica uvijek su na neki način povezani sa mjestom jer su ona integralni dio našeg svakodnevnog života. Pripadati nekom mjestu znači imati egzistencijalno uporište. Zato ne smijemo dozvoliti da izgubimo identitet Kotora, da izgubimo onaj genius loci ili duh mjesta koji je stvaran stoljećima i čiji su dio i oni koji počivaju na franjevačkom groblju, da izgubimo građane Kotora i onu nematerijalnu kulturnu baštinu, jezik i običaje čiji su oni nosioci. Pritom želim da naglasim da se ne trebamo boriti da postanemo Kotor kakav je nekada bio, već da postanemo Kotor kakav želimo da bude, da analizirajući i valorizujući ne samo povijesne slojeve nego i karakter života građana koji nastanjuju te slojeve, napravimo programe koji će im omogućiti da ostanu i opstanu u gradu. Kada je Bog rekao Adamu – bićeš izbjeglica i lutalica na zemlji, postavio je pred čovjeka osnovni problem - da pređe prag i ponovo osvoji izgubljeni prostor. Tako i mi i vi koji smo prešli prag imamo osnovni zadatak da pomognemo onima koji to žele i da ponovo osvojimo izgubljeni grad.
Želio bih još nešto da kažem. Postoji odgovornost našeg vremena prema povijesnom nasljeđu. Treba se plašiti kako pogrešnih intervencija, ali isto tako i nečinjenja. Niko ne kaže da se ne treba graditi u Kotoru, naprotiv, samo se mora voditi računa o tome gdje i kako graditi. Treba ići napred, samo nikako ne po cijenu da se gradi na svakom praznom prostoru na obali li u blizini grada samo zbog toga što to donosi najveći profit investitoru, pogotovo ako mu se pruži mogućnost da gradi na drugim lokacijama u blizini grada koje ne ugrožavaju njegove spomeničke vrijednosti. Zašto je to teško shvatiti? Zar bi Luka Kotor slabije funkcionirala da je imala poslovnu zgradu u zoni od Rivijere do bolnice, zar bi terasa kafane Dojmi lošije poslovala da je kafana napravljena kao gradska kafana, zar bi Lučka kapetanija imala manje putnika da je iskoristila postojeću zgradu uz odgovarajuću adaptaciju, zar bi Galion manje zarađivao bez onog staklenika a sa iskorišćenom postojećom salom koja stalno zvrji prazna, zar se mora u Kotoru graditi drugi Porto Montenegro ispred bolnice, valjda nam nije dosta 600.000 turista svake godine, treba nam još, zar se mora raditi stambeni kompleks pod imenom kondo hotel na pjeni od mora na lokaciji bivšeg Fjorda? Da li je to razvoj ili pomanjkanje svijesti kod onih koji odlučuju o značaju zaštite prostora koji im je dat na upravljanje i o potrebi da se taj prostor čuva i preda budućim generacijama što manje devastiran? Ne smije se pod izgovorom razvoja žrtvovati kulturna i prirodna baština samo radi kratkoročnog interesa uskog kruga ljudi kojima nije stalo što će biti poslije njih. Razvoj Kotora može se jednako dobro ostvarivati i izgradnjom i malo dalje od grada, samo treba stvoriti uslove i osposobiti zonu od Rivijere do Fabrike namještaja, bivši Auto moto, za te potrebe. Kako je danas sve na prodaju, kako se danas zauzima svaka slobodna rupa na obali i oko obale da bi se gradili i prodavali stanovi uglavnom ljudima sa strane, pitam i sebe i vas gdje će sutra stanovati naša djeca, unuci i praunuci, i naravno, pitam se da li to uopšte zanima i ljude koji odlučuju o tome. Dragi moji Kotorani i Kotoranke, trebalo bi da svi zajedno počnemo da postavljamo pitanja.
O Kotoru za Kotorane,
Saša Dender
Narednog ponedjeljka slusaocima će se obratiti Jasminka Grgurević. slikarka – konzervatorka koja je za svoj rad na kotorskim kulturno-istorijskim spomenicima dobila najznačajnija priznanja.