Arhiva

Javni događaj za mlade na temu „Posljedice upotrebe nuklearnog naoružanja", u organizaciji opštinskog Sekretarijata za kulturu, sport i društvene djelatnosti i Kancelarije za prevenciju narkomanije, bolesti zavisnosti i rizičnih ponašanja, u saradnji sa međunarodnom nevladinom organizacijom „Peace Boat", održan je juče u press sali Kulturnog centra "Nikola Đurković".

Ovaj događaj je dio projekta ,, Globalno putovanje za svijet bez nuklearnog naoružanja (Global Voyage for Nuclear-Free World)", koji sprovodi međunarodna nevladina organizacija „Peace Boat".
Poželjevši gostima prijatan boravak u Kotoru, događaj je otvorio potpredsjednik Opštine Kotor Branko Nedović.
"Danas smo upriličili ovaj javni skup kako bismo pozdravili učesnike misije Broda mira koji već trideset godina putuje od zemlje do zemlje i organizuje edukativne programe na širenju svijesti o posljedicama upotrebe nuklearnog naoružanja. Oni su članovi Međunarodne kampanje za eliminaciju nuklearnog oružja pod nazivom ICAN koja je za svoje djelovanje dobila 2017. godine najveće svjetsko priznanje – Nobelovu nagradu za mir" – kazao je Nedović, ističući da je na svom devedesetdevetom putovanju, Brod mira uplovio u kotorsku luku sa željom da učesnicima ovog javnog događaja omoguće razgovor sa preživjelim učesnicama stravičnog događaja – bacanja atomske bombe na japanske gradove Hirošimu i Nagasaki na kraju Drugog svjetskog rata 1945. godine.{gallery}1a1a1peaceboat123{/gallery}

"Te osobe imaju poseban naziv – hibakuše. S obzirom da smo mi sa Brodom mira imali više susreta i zajednički organizovali nekoliko ovakvih skupova u Kotoru, siguran sam da ćemo našu saradnju nastaviti uspješno i ubuduće" – zaključio je Nedović.
Predstavnica "Broda mira" Ami Teraki je kazala da je grad Kotor jedini član Udruženja gradonačelnika za mir , tj. mreže gradonačelnika širom planete koja radii teži ka svijetu bez nuklearnog naoružanja.
"Brod mira je jedna nevladina organizacija koja je bazirana u Japanu. Ona je osnovana prije 35 godina, dakle 1983. godine i organizuje svjetska i regionalna putovanja u cilju promocije mira, održivosti i ljudskih prava.
Trenutno smo na svom devedesetdevetom globalnom putovanju širom svijeta koje je krenulo prije nekih mjesec dana iz Japana sa svojih 1200 učesnika.
Na ovom putovanju Kotor je osma luka u koju smo svratili. A mi ćemo se vratiti nazad u Japan sredinom decembra ove godine" – objašnjava Teraki, dodajući da je "Brod mira" ploveći univerzitet koji stvara jedinstveno i neutralno mjesto i prostor za učesnike, kako bi na njemu mogli da razmjenjuju svoje različite ideje i misli u otvorenom dijalogu.
Brod mira, objašnjava Teraki, organizuje različite kulturne razmjene i studijske programe kako bi se širila svijest i ideja o određenim pitanjima koja utiču na određenu oblast.
"Kao što i samo ime kaže, svrha ovog našeg putovanja jeste da se olakšaju međunarodne razmjene, da učimo jedni od drugih i da se iskorijene predsrasude, da se spriječe neke prošle nevolje koje su se dešavale, te da se one više nikad ne ponove, da se stvori mir" – kaže Teraki, ističući da je od samog početka jedna od važnih misija "Broda mira" bila je ukidanje nuklearnog naoružanja.
"Od 2008. godine Brod mira je pozvao i hibakuše (preživjele sa atomskih bombardovanja Hirošime i Nagasakija), da se pridruže našim globalnim putovanjima i da ispričaju svoja svjedočanstva o tim užasnim posljedicama atomskog bombardovanja koje se dogodilo u njihovoj zemlji.
Na kraju Drugog svjetskog rata 1945. godine nuklearno naoružanje je po prvi i posljednji put upotrebljeno u Japanu.
Bačene su dvije različite vrste atomskih bombi: jedna 6. avgusta na Hirošimu, druga 9. avgusta na Nagasaki. Te bombe su trenutno ubile 100 hiljada ljudi, a ukupno je do kraja te iste godine stradalo 210 hiljada ljudi.
Pored toga, smatra se da je nekih 300 hiljada ljudi umrlo do današnjih dana od posljedica izloženosti radijaciji" – objašnjava Teraki, ističući da je nuklearno naoružanje nehumano oružje masovnog uništenja.
Ona je kazala da danas u svijetu postoji 14 500 vrsta nuklearnog naoružanja koje je spremno da se upotrijebi u bilo kojem trenutku, a najveći broj tog naoružanja je, kako ističe, u posjedu Amerike i Rusije.
"To oružje je danas barem hiljadu puta jače i destruktvinije od onog koje je upotrebljeno na Hirošimu i Nagasaki i može da ubije milione ljudi sa samo jednim pritiskom dugmeta" – kaže Teraki, dodajući da je ICAN jedna koalicija koja se sastoji od više od 400 nevladinih organizacija u stotinu zemalja. Brod mira je, dodaje ona, članica te Međunarodne upravljačke grupe.
"U jednom nizu globalnih kampanja i radeći sa političarima i vladama, ICAN je uspio da mobiliše obične ljude i Međunarodnu zajednicu da bi stvorili jedan Sporazum o zabrani korišćenja i upotrebe nuklearnog naoružanja. Za ugovor o zabrani upotrebe nuklearnog naoružanja glasale su 122 zemlje, a on je usvojen 7. jula prošle godine. Ugovor podrazumjeva činjenicu da je nezakonito da bilo koja zemlja posjeduje, koristi, razvija, testira ili pomaže u bilo kojoj od ovih aktivnosti" – objašnjava Teraki, ističući koliko je važan ovaj istorijski korak ka svijetu koji podrazumjeva nepostojanje nuklearnog naoružanja.
Prisutnima s eobratila i Anda Mako, mlada komunikatorka za oblast svijeta bez nuklearnog naoružanja. Ona igra veoma ključnu ulogu u premošćavanju između hibakuša i mladih generacija. Mako je aktivno uključena u anti- nuklearne kampanje u Hirošimi još od srednje škole i čitave svoje studije je posvetila radu na tom polju, u smislu prenošenja tih svjedočanstava i onih zaostavština hibakuša na naredne generacije.
Svoje potresne priče o atomskom bombardovanju ispričale su hibakuše Tsukamoto Michiko i Sora Tamiko.
Naime, gospođa Tsukamoto je imala 10 godina kada je bilo bombardovanje. Ona je izgubila svog oca, a kasnije i svoju majku i bili su direktne posljedice izloženosti efektima bombe.
Gospođa Tsukamoto je sama uspjela da preživi i da ostane na bezbjednom, ali kasnije je bila izložena radijaciji. U međuvremenu se brinula za svoju majku i za mnoge druge hibakuše koje su se nalazile u bolnici.
Mnogi ljudi koji su vršili posao pomaganja preživjelima nakon bombardovnaja, kao što je gospođa Tsukamoto, su same bile izložene radijaciji i stoga su postale poznate kao hibakuše.
Gospođa Sora Tamiko imala je samo 3 godine kada se dogodilo bombardovanje i ona je zajedno sa svojim sestrama, majkom i ocem bila izložena efektima bombe u njihovoj kući koja je bila udaljena 1,4 km od Hipocentra.
"Doživjela sam iskustvo atomske bombe u svom domu. To je bila jedna obična drvena konstrukcija koja je bila locirana 1,4 km od Hipocentra. Bilo je 8 sati i 15 ujutru, a bilo je jedno sunčano jutro 6. avgusta 1945. godine.
Data je objava da se svi sklone u skloništa nekoliko minuta prije samog bombardovanja, ali to upozorenje je bilo ubrzo ukinuto. Mi smo se već počeli vraćati svakodnevnom životu, kada je odjednom samo jedna atomska bomba pala na grad Hirošimu. Moj otac je u tom trenutku bio kod kuće, čitao je novine. On je bio na drugom spratu naše kuće i kada je uslijedila eksplozija, kompletan sprat kuće je bio oduvan udarom, zajedno sa mojim ocem. Moja majka je prala rublje, a onda smo ona, ja i ostala djeca izašli iz kuće koja je bila porušena. Sklonili smo se u jednom skloništu koje se nalazilo u našem dvorištu, jer sve su kuće tada imale skloništa za slučaj udara. Kad je moja majka izvirila iz skloništa sve je izgledalo užasno mirno, a svaka kuća je bila porušena. Mogla se vidjeti samo gomila ruševina" – priča Tamiko Sora.
Ona je kazala da je njen otac uspio da preživi udar, iako ga je oduvala eksplozija.
"Cijela moja porodica je ostala živa i mi smo krenuli skupa kroz gomilu ruševina koja se nekad zvala ulicom i išli smo ka planinama da se zaštitimo.
Na našem putu prema planinama smo susreli jednu ženu čije je tijelo bilo potpuno sprženo. Držala je u naručju svoje dijete koje je očigledno bilo neozlijeđeno. Jedino što je ona uspjela da kaže jeste: Molim vas spasite moju bebu. Međutim moja porodica nije bila u stanju da pomogne tom djetetu.
Susreli smo jednu djevojčicu koja je sama stajala na ulici. Njeno ime je bilo Hiroko, imala je tada pet godina. Poveli smo tu djevojčicu sa nama, a kako moja porodica nije imala novca, predali smo je u jednu policijsku stanicu koja se nalazila u blizini.
U tim planinama smo sreli jednog čovjeka koji se uspio spasiti i koji nam je ispričao jednu bolnu priču o tome kako je morao da napusti svoju ženu koja je bila zarobljena ispod grede koja je bila u plamenu i nikako nije mogao da podigne da je spasi. I jedino što je čuo je bio njen glas koji je izgovarao riječi: Zaboravi na mene, idi trči i spašavaj se. Dok je to govorio, on je plakao" – objašnjava Tamiko Sora, ističući da je na licu imala opekotine koje joj je majka hladila vodom iz planine.
"Kada su požari prestali mi smo se spustili s planina i ugledali smo djevojčicu Hiroko kako se igra sama na pragu Policijske stanice.
Moja familija nije imala dovoljno novca da se adekvatno brine o toj djevojčici. Pognute glave smo prošli pored nje i našli sklonište u kući moga strica. U kući nije bilo nikoga: stric, tetka i baka nisu bili tamo. U tom trenutku niko od nas nije bio svjestan šta je to radijacija. Išli smo ka Hipocentru, gdje je atomska bomba pala, mnogi su ljudi uskakali u Motojasu rijeku koja je pružala mogućnost da se nekako njihove opekotine smanje i da se ublaži bol, a nisu ni bili svjesni koliko je sve to skupa bilo opasno jer je radijacija bila ogromna.
Oko Motojaso rijeke bilo je puno ljudi koji su bili u užasnom stanju. Njihova tijela su toliko bila spržena da niste mogli reći šta im je prednja, a šta zadnja strana. Ljudi su molili da im se da voda, a mi im nismo imali šta dati.
Bilo je jako puno leševa na tom prostoru da u ih sakupljali na gomilu i palili. Scena je bilo jeziva, kao scena iz samog pakla" – objašnjava Tamiko Sora.
Ona je ispričala das u 8. avgusta vojnici donijeli njenu baku na nosilima do kuće.
"Ona je još uvijek bila živa, ali cijelo njeno tijelo bilo je u opekotinama. Po njenom tijelu su bili samo crvi. Jedino što smo mogli da radimo jeste da joj sklanjamo te crve. Hirošima u tom trenutku je bila sva prekrivena crnim dimom. Baki smo rekli 15. avgusta da je rat završio. Ona je izgovorila svoje posljenje riječi: Dakle, Japan je izgubio.
Što se tiče mog strica i strine, njihovi ostaci još uvijek nisu pronađeni, nisu nam znani, ne znamo gdje su i nisu nam nikada bili vraćeni" – priča Tamiko Sora.
Ona je navela da se poslije puno godina vratila normalnom životu, a onda se razboljela.
"I onda su mi se ponovo javile slike bijede i rata, koje sam bila već zaboravila. Onda sam se sjetila svih tih muka i sa žaljenjem sam se sjetila svih onih ljudi koje smo tamo ostavili, pogotovo one bebe i djevojčice Hiroko kojima nismo mogli da pomognemo.
Potražila sam Hiroko u nekom sirotištu, ali je tamo nisam mogla naći. Nakon toga sam odlučila da se posvetim dobrovoljnom radu, vjerujući da sam ostala u životu i da mi je dopušteno da živim samo zato da bih mogla da pomažem ljudima kojima je moja pomoć potrebna" – zaključuje Tamiko Sora.

Podsjetimo, „Peace Boat" je međunarodna organizacija sa sjedištem u Tokiju, koja već više od trideset godina organizuje edukativne programe na prekookeanskom brodu. Aktivno su angažovani na širenju svijesti o posljedicama upotrebe nuklearnog naoružanja i član su međunarodne kampanje za eliminaciju oružja ICAN, koja je dobila Nobelovu nagradu za mir 2017. godine.