Arhiva

U Galeriji solidarnosti u Starom gradu sinoć je otvorena izuzetno posjećena izložba „Tamo daleko 1918-2018" posvećena stogodišnjici proboja Solunskog fronta i završetka Prvog svjetskog rata koju je Matica Boke realizovala sa portalom IN4S, Udruženjem za njegovanje tradicije i kulture valjevskog kraja i agencijom Tipon. Na 16 panela ispričana je priča o bokeljskim dobrovoljcima u srpskoj vojsci. Otvaranju izložbe prisustvovao je konzul Srbije u Herceg Novom Zoran Dojčinović, predsjednica Skupštine opštine Kotor Dragica Perović, paroh kotorski i namjesnik bokokotorski, protijerej stavrofor Momčilo Krivokapić, paroh grbaljski Mijailo Backović, predstavnici opštine Herceg Novi, kao i potomci ratnika Prvog svjetskog rata.

U muzičkom dijelu nasupile su članice hora Srpskog pjevačkog društva "Jedinstvo 1839" Kotor,, Isidora Nikolić i Sonja Tešović, a program je vodio član UO Matice Boke Dušan Davidović: „Pred vama je postavka izložbe Tamo daleko 1918-2018, povodom 100- godišnjice okončanja Velikog rata poslije kojeg su bitno promijenjene granice evropskih država, stvorene nove države. Ovo je zajednički projekat Matice Boke i vrijednih partnera koji su priredili ovu izložbu, već prikazanu i u Americi, pa čak i u Kongresu SAD.
Ono što nas sve posebno privlači ovoj izložbi, osim patriotskog ponosa što je srpska vojska dala veliki doprinos ukupnoj pobjedi saveznika, jeste da su naši preci Bokelji, od Kufina do Debelog brijega, masovno učestvovali u srpskoj i crnogorskoj vojsci. Zbog toga bi bilo dobro da mlade generacije posjete izložbu i upamte mnoge podatke koji su ovdje istaknuti, a koje ne mogu naći u skraćenim programima udžbenika istorije.{gallery}1a1AAATAMODALEKO1{/gallery}

Poslije viševjekovnog življenja u Mletačkoj i državi Austriji, nacionalni ponos naroda Boke Kotorske bujao je sve više, održavane su veze sa nacionalnim tribunima i vodećim književnicima srpskog naroda. Crkva je imala posebno mjesto i rasplamsavanjem Velikog rata naši preci iz Boke, ali i prekomorskih zemalja, požurili su da sa oružjem u ruci doprinesu pobjedi saveznika. Odziv iz Boke Kotorske bio je masovan. Gospodin Milan Gulić je prje tri godine objavio knjigu „Bokelji na strani Srbije u Prvom svjetskom ratu", sa spiskom dobrovoljaca, a još je u Karađorđevom Prvom srpskom ustanku Morinjanin Tomo Milinović odigrao važnu ulogu u pomoći i podršci ustanicima. Zapisano je da je prvi top na rasklapanje u ustaničkoj vojsci Srbije izlio vojvoda Tomo Milinović.
Ta veza ostala je trajna uz brigu za opstanak srpske države, pa su kraj Velikog rata Bokelji oduševljeno dočekali, o čemu svjedoče sjećanja na dodađaje prije 100 godina kada je srpska vojska prvih dana novembra 1918. godine u oslobodilačkom pohodu donijela slobodu Podgorici, Cetinju, Budvi, Kotoru i Herceg Novom i svuda bila oduševljeno dočekana.
O tome najviše svjedoči pismo đenerala Svetislava Simovića, predsjedniku gradskog poglavarstva Herceg Novog Jovu Sekuloviću iz 1937. godine povodom odluke gradske vlasti da se pristanište u Nerceg Novom nazove imenom đenerala Simovića koji je kao potpukovnik sa vojskom stigao u Boku Kotorsku i bio oduševljeno dočekan.
„Sa navjećim zadovoljstvom i zahvalnošću, dragi moj brate iz 1918.g. primio sam vaš ljubazni izvještaj da je Gradsko vijeće jednoglasno riješilo da se pristanište u Herceg Novom nazove mojim imenom. Vezivanje mog imena za jednu od obala slobodnog grada Herceg Novi, prenjeli ste me u nezaboravnu 1918. godinu. Ono oduševljenje, onaj zanos, one naše nade, neću i ne mogu nikada zaboraviti. „
U tom pismu đeneral Simović detaljno opisuje događaje i kontakte početkom novembra 1918. godine - sastanak sa Narodnim vijećem Boke koje su činili: dr Filip Lazarević, prota Jovan Bućin, kanonik don Antun Milošević, profesor Mondi Peručić i advokat Radoje Jovović.
Za ovu priliku još i detalj ulaska oslobodilačke vojske u Kotor 9. Novembra 1918. godine. Odred je produžio pokret iz Njeguša i u podne stigao na Trojicu. U 14 sati odred je produžio marš i oko 15 sati došao na domak ulaska u varoš. Ovdje je uređen poredak za svečani ulazak u Kotor – na čelu Cetinjska vojna muzika, za njom konjički vod pa treći bataljon, prvi baztaljona, druga brdska baterija, članovi Narodnog vijeća Boke i Srpski soko. U ovakvom poretku i sastavu odred je najsvečanije ušao u grad Kotor Na ulasku odred su pozdravili predstavnici raznih korporacija i oficire i vojnike okitili cvijećem. Tako je đeneral Simović 1937. godine opisao događaje iz 1918. godine.
Uspomene iz Velikog rata i doprinos Bokelja cijenio se i spominjao. Sačuvani su mnogi zapisi, a želim podsjetiti na posljednju proslavu godišnjice oslobođenja u Velikom ratu iz 1940. godine prema hroničaru lista "Glas Boke".
„Obaveza je da se sjetimo da je Grbljanin Đorđe Mihailović iz Prijerada, rodom, poslije đeda i oca treći iz porodice koji su brinuli o srpskom vojničkom groblju u Solunu o čemu će biti više riječi.
Stogodišnjica okončanja Velikog rata je prilika da se taj slavni dio istorije jače utisne u spisak istorijskih događaja koji se moraju redovno obilježavati, saopštavati mladima i čuvati od zaborava jer, kako reče jedan veliki prethodnik "narodi koji nisu čuvali svoju prošlost prošli su kroz istoriju kao dim".

Srpsko vojničko groblje na Zejtinliku čuva porodica Mihajlović iz grbaljskog sela Prijeradi. Danas Đorđe Mihajlović, prije njegovi otac i djeda.
„Danas na stogodišnjicu velikog događaja sabrali smo se da se prisjetimo junaka vojnika koji su svojim životima postavili temelje države. Danas više država, zahvaljujući hrabroj vojsci Kraljevine Srbije. Nakon jednog vijeka od nas se ne traži ništa drugo nego da posvjedočimo da smo potomci tih junaka i stradalnika od Triglava do Soluna i naravno da budemo isto što su i oni bili kao naši preci iz Grblja, Boke i Crne Gore koji su se borili u tom ratu, a mnogi i položili živote. Ako to ne možemo, ili nećemo, nismo dostojni unuci i praunuci te slavne junačke vojske. Imamo li pravo da sve ovo zaboravimo kao da nije ni bilo? Imamo li pravo pored svega što nam se desilo da kažemo da nismo potomci tih velikih junaka iz Velikog rata, koji slučajno ili ne bijahu Srbi?", riječi su kojim se prisutnim na izložbi obratio rođak čuvara groblja na Zejtinliku Božidar Mihajlović iz Grblja.

Autor knjige „Doprinos Bokelja u oslobodilačkom ratu u vojsci Srbije", Milan Gulić je kazao da je prema posljednjem austrougarskom popisu, ovo područje imalo oko 40.000 stanovnika, 1.900 dobrovoljaca je ogromna brojka, i nisam siguran da bilo koji drugi dio srpskog etničkog prostora ima toliki procenat doborovoljaca. Danas, 100 godine kasnije, bez obzira što se u međuvremenu izdešavalo, na promijenjene identitete, na nove konflikte, na podijeljenosti, nikada se istorijski procesi, istorijski procesi i događaji ne smiju gledati današnjim očima, već isključivo očima toga vremena i shvatiti kako su ljudi razmišljali i kako su se osjećali u to vrijeme. Trebalo je imati hrabrosti biti dobrovoljac. Dobrovoljac je bio onaj tip vojnika na koga se nije odnosilo međunarosno pravo u punom smislu. Smatran je dezerterom. Zna se kako se postupa sa dezerterima. Toga su i oni bili svjesni, na to ih je podsjećala austrougarska propaganda. Jezivo izgleda kada pogledate dokumenta po kojima se iz austrougarskih aviona izbacuje upozorenje dobrovoljcima što čeka njihove porodice u slučaju da se sazna gdje su i što rade", kazao je Gulić.

Urednik portala IN4S Gojko Raičević je podsjetio na doprinos dobrovoljaca i pobjedničke vojske slamanju tadašnjih imperija.
„Okupljeni u silovitom jurišu oko svog kralja Petra, proslavljenih vojskovođa i rasplamsale želje da se vrate u otadžbinu, naši preci su zadali smrtni udarac Njemačkom i Austrougarskom carstvu, ali i platili najskuplju cijenu. Od svih naroda koji su učestvovali u Prvom svjetskom ratu, oni, naši preci su, u odnosu na ukupan broj, podnijeli najteže gubitke.
Srbija je izgubila (više od 1.247.000 ljudi, od čega su oko 845.000 činili civili, a 402.000 vojnici. To je iznosilo ) oko 43% ukupnog stanovništva Srbije.
Crna Gora je izgubila četvrtinu stanovništva, (stradalo je oko 63.000 ljudi. Bosna i Hercegovina je izgubila 19% stanovnika, oko 360.000 ljudi, od čega su ubjedljivu većinu činili Srbi. U ovaj broj nisu uračunati Srbi iz Srema, Banata, Bačke, Baranje, Hrvatske, Slavonije, Dalmacije, Boke, ako ni oni koji su iz SAD, Kanade, Južne Amerike, Rusije i drugih krajeva svijeta stigli da se, kao dobrovoljci, bore u redovima crnogorske i srpske vojske.)
Dati svoj život časno za svoj narod najuzvišeniji je čin postojanja Srbinovog. Ne pamtiti, ne poštovati i ne obilježiti postojanje takve žrtve, imanentno je ljudskoj podvrsti.
Tema postavke je Srbin koji je izvojevao ratne pobjede i izložba nije i ne pretenduje da bude akademsko i naučno štivo.
Izložbu potpisuju Marinko Lugonja iz Valjeva u ime "Udruženja za negovanje tradicije i kulture valjevskog kraja", Marko Kentera u ime agencije "Tipon" iz Beograda i Gojko Raičević ispred medijske kuće "IN4S".
Izložba Tamo daleko je bila postavljena i u Vašingtonu u sklopu svečanog obilježavanja 100 godina od podizanja zastave Kraljevine Srbije na Bijeloj kući, a njeno dalje predstavljanje nastaviće se u narednom periodu širom regiona i svijeta - gdje god živi naš narod.
Ova izložba je bila dostupna u brojnim državama u SAD i od nedavno je započela svoj obilazak svih srpskih i svjetskih gradove u kojima žive potomci slavnih ratnika i naših saveznika.
Za razliku od naših predaka, oslobodioca i ujedinitelja, nama je ostala neuporedivo lakša obaveza, da ostanemo ono što su oni bili i da sa ponosom kažemo i stalno ponavljamo "To su naši preci!", poručio je Raičević.

Izložba „Tamo daleko 1918-2018" u Galeriji solidarnosti u Starom gradu može se pogledati do 2. oktobra.