Arhiva

Sinoć je na Trgu od kina nastavljen Kotorski krug. Pred kotorskom publikom govorili su Marko Tomaš O patriotizmu I Muharem Bazdulj O kulturnom identitetu.

Tomaš je svoje izlaganje počeo čitanjem eseja Domovinu valja mrzjeti gospodski, nakon čega je ukazao da je domovina vještačka konsturkcija koja je na našim prostorima poslužila kao vrlo dobro sredstvo manipulacije. Tomaš je ukazao na stalnu težnju da se uzalud, herojski gine za domovinu i zapitao se zašto se ne dođe do momenta kad se za domovinu treba živjeti, a ne umirati za nju.

Muharem Bazdulj je nadovezujući se na Tomaševu priču govorio o kompleksnosti kulturnog identiteta, ističući da na Balkanu njegove komponente postaju dodatno opterećene. Bazdulj je čitao svoju pjesmu Neka bog blagoslovi Jugoslaviju.

Večeras, poslednje noći Kotorskog kruga govore Balša Brković O zloupotrebi crkve i religije i dr Stevan Kordić Digitalno doba i umjetnost.

(SEKRETARIJAT ZA KULTURU, SPORT I DRUŠTVENE DJELATNOSTI)

Domovinu valja mrzjeti gospodski {gallery}1a1AAABAZDULJTOMAS18{/gallery}

Domovina je gora od kiše i mrtvog labuda kojeg sanjaš svaki put kad zaspiš pun dobrih namjera i sitnih životnih rezolucija. Domovina se ponosi grobljima i računa s mrtvima u nekoj novoj zavjeri protiv života. Domovina je zoološki vrt i nesretan splet okolnosti. Ona te davi. Na nju si nevin osuđen. Ona je drumski razbojnik, pljačkaš razuma i ubojica snova. Domovina te mora svesti na svoju mjeru. Ona je prljava, mračna, divlja ideja vrijedna prijezira i gađenja. Domovinu valja mrziti gospodski. Boriti se protiv njezinog manifestiranja, jer domovina, osim s mrtvima, računa s glupošću onih kojima se uspjela prodati kao neupitan ideal.

Domovina te napusti svaki put kad ju trebaš. Domovina ima dlakave grudi. Njena dojka je suha. Ti nisi dijete svoje domovine, ti si siroče, a domovina je okrutni dikensovski staratelj. Rat je izvor domovine. Ona je zasnovana na ratu i ublehama zbog kojih je, navodno, taj rat vođen. Domovina prodaje plastične puške djeci jer u nekom novom ratu računa s tom djecom. Domovina ima neprijatelje, ali prijatelja nema. Ima, doduše, saveznike s kojima planira neki pokolj ili trgovinu, ali saveznici lako okrenu leđa jedni drugima, jer nema tu ljubavi, samo ugovorne obveze.
Domovina mijenja imena i tjera te da je voliš. S domovinom možeš imati jedino nasilan brak. Planine i rijeke ne pripadaju domovini. One baš kao i ti imaju nesreću da ih je zapala baš ova domovina u nekoj nepravednoj raspodjeli ratnog plijena. Samo ljudi mogu pripadati domovini. Oni jesu domovina. To je još jedan razlog zašto se domovine treba gaditi.
Domovina ima koljačke oči. Ona upravlja tvojim strahom. Želi da te navede na zločin. Sve su domovine svih ljudi udruženi zločinački projekt. Domovina se skriva iza lažnih vrijednosti i istih takvih plemenitih ideala. Domovina je, na koncu konaca, običan teatar. Treba uvaljati domovinsko mlijeko preko granice. Treba se kurčiti njezinim kruhom. Domovina ima svoje sunce koje drugačije grije od sunca drugih domovina. To što je sunce samo jedno nema nikakve veze s domovinom jer domovina nema veze sa zdravim razumom. Svoj talent i sposobnost duguješ domovini. Tako barem tvrde domovinski mediji. Domovina te sažvače i ispljune. Domovina, osim na glupost, uvijek računa na sažaljenje. Ona traži da je voliš jer je bespomoćna. Ona je jadna i ničemu nije kriva. Ali je od Boga, jedino ona, a sve oko nje neka vražja ujdurma.
Domovina je laž. Izmišljotina. Zasnovana je na represiji. Domovina obećava slobodu svima, ali ako će igrati po njezinim pravilima i pristati na njezin rat kao jedino obećanje pravde. Domovina je, samim tim, paranoična preko svake mjere. Domovina te drži na uzici. Ti si domovinski pas. Domovina ti gura patriotizam u usta. Ima smišljene uske okvire, žičani boks malograđanište u kojem možeš udobno spavati. Domovina je logor. Ona traži tvoju žrtvu. Ona treba tvoju patnju.
Domovina je vječno čekanje promjene. Domovina se nikada neće promijeniti. Domovina je okrutno sada. Jedan jedini život pun domovine je tiho trajno samoubojstvo. Zato ne pitaj što ti možeš učiniti za svoju domovinu. Boli te đon. Ostavi je krvoločnima i pohlepnima. Oni su domovina. Mi smo samo taoci njihove osvete baš kao planine i rijeke i beskrajni vinogradi. Domovina je zloćudna bolest. Domovina nikog nije nadživjela. Domovinu nitko nije preživio.

Neka Bog blagosilja Jugoslaviju

Neka Bog blagosilja Jugoslaviju,
Kuću Krsmanovića na Terazijama,
Vodopade u Jajcu,
Eho pucnjeva Žerajićevih i pucnjeva Principovih,
Nosioce Partizanske spomenice, žive i mrtve,
Zlatar i Zlatibor, Srebrenik i Srebrenicu,
Vardar i Triglav, Đerdap i Jadran,
Sutjesku, Neretvu, Jasenovac, Jastrebarsko,
Njene fudbalske terene koje su radio-valovi
Nedjeljom spajali sa hiljadama tranzistora
Što su ih slušali starci i djeca,
Njenu djecu što su ih druga njena djeca,
Sabirala po stadionima prije streljanja kao u Čileu,
Njene Čileance: Prosinečkog, Bobana, Šukera, Mijatovića,
Djecu što su poslije smrti Allendeove došla u njene škole,
Njene škole, naše škole, izgrađene po selima i palankama,
Kasabama i gradovima, ostrvima i planinama,
Gdje smo pionirski otkrivali nova znanja i sebe same,
Ivu Andrića, njegove noćne šetnje u internaciji,
Od Ovčareva do Travnika, kad je ispod Vlašića
Gledao Vlašiće i od nemira sklapao Ex Ponto,
Maribor, Split i Višegrad koji više nije grad,
Njena duhanska polja i cigarete prozvane po rijekama,
Moravu i Drinu, Taru i Pivu,
Njena piva, Apatinsko, Karlovačko, Laško,
Grad Strugu i tvorničke strugove,
Radnike što su se znojili za poeziju,
Milovana Đilasa jer je bio heroj,
Neherojskom vremenu uprkos,
Avdu Međedovića, koji je otkrio Homerovu tajnu,
Danila Kiša, posljednjeg jugoslovenskog pisca,
Koji je prepoznao homerski ton
U pjesmi o Omeru i Merimi,
Merimu Isaković i Isaka Samokovliju,
Hanku Paldum i Nenada Jovanovića,
Zbog pjesme o Kapetanu Lešiju
U kojoj se Ramiz Sadiku, junak Metohije
Bori kraj Crnog Drima,
Miloša Crnjanskog jer je znao da
Nijedna čaša što se pije i
Nijedna trojbojka što se vije – naša nije,
Njene svadbe i vjenčanja, uz pijanstvo
I zvuk harmonike, kao u filmovima Emira Kusturice,
Tina Ujevića i Fis-harmoniku,
Piksija Stojkovića, zbog finte i slobodnjaka Špancima,
Fadila Jahića-Španca i sve naše Špance,
Gorana Bregovića jer je pljunuo i zapjevao,
Željezare u Nikšiću, Sisku i Zenici,
Fabrička jutra, miris dimnjaka,
Dim cigarete Zuke Džumhura,
Progorene rupe na njegovom džemperu,
Šešir Miroslava Krleže i glavu na kojoj je stajao,
Radeta Šerbedžiju, na čijoj glavi je završio,
Arsena Dedića i Ines, ko god bila da bila,
Veru Pavladoljsku i Veru Stojić,
Pavla Vujisića i Stojana Cerovića,
Cernicu i Aleksu Šantića,
Eminu, Mostar, Anicu Savić-Rebac,
Savu, Dunav i Muru,
Đorđa Balaševića jer zna da treba živeti slobodno,
Tuzlansku Slobodu i Mešu Selimovića,
Rudare i Skendera Kulenovića, rudara jezika,
Jezik na kojem je ovo napisano, kako god se zvao,
Milana Milišića i Radomira Konstantinovića,
Dubrovnik i Rovinj, svu obalu i more između,
Konobare s mora što su navijali za Hajduk
I reprezentaciju Jugoslavije,
Mišu Kovača zbog Dalmacije u mom oku,
Dadu Topića zbog Tamo gdje vječno sunce sja,
Tamo je Makedonija,
Vlatka Stefanovskog zbog Ciganske magije,
Bekima Fehmiua, zbog Skupljača perja,
Filma blistavog i strašnog,
Strahinju Banovića, Đerzelez Aliju i druge epske junake,
Jer nisu oni krivi za silne zloupotrebe,
Aleksandra Tišmu zbog Upotrebe čoveka,
Tišinu na obali Ohridskog jezera,
Jezu i sjetu kad se koža ježi dok se sjećaš,
Glasa Lene Katine dok pjevajući sriče
Slogove njenog imena,
Slavka Štimca i Vuka samotnjaka,
Vukovar i Sarajevo,
Jadranku Stojaković kad kaže
Da Sve smo mogli mi,
Politikin zabavnik u kojem smo čitali Mowglija
Ne znajući još da je Kiplingov,
Kipove na njenim trgovima,
Poput Konja na Trgu Republike,
Ne zarad figura iz istorije,
Nego zbog silnih sastanaka na njima zakazanih,
Da se ljubavi i prijatelji lakše pronađu,
Njene pronalazače,
Ruđera Boškovića, Nikolu Teslu,
Nikoletinu Bursaća i Branka Ćopića,
Jer je uljepšao tolika djetinjstva,
Ziju Dizdarevića i pismo koje mu je
Ćopić mrtvom pisao,
Vitinu kod Ljubuškog, Hašane kod Bosanske Krupe,
Sva njena sela, sva valjda paljena,
Da ih niko više nikada ne pali,
Ionako su sada skoro pusta,
Njene pustare i njene prašume,
Prašumu, zapravo, Perućicu,
Peruna i perunike,
Rastka i Dražena Petrovića,
Petra Petrovića Njegoša i FK Partizan,
Ivicu Osima i FK Željezničar,
Željeznicu, uskotračnu i svaku drugu,
Pruge, vozove, lokomotive,
Ugalj, pepeo i dijamante,
Bašte njenih kafana,
Zore u Tkalčićevoj, ulici što je spojila
Orsona Wellesa i Kafku,
Lijena beogradska popodneva,
Sarajevske noći i njihove glasove,
Mirzu Delibašića i Safeta Sušića,
Njeno kamenje, sve te improvizovane stative
Po ulicama i dvorištima,
Njene krede kojima su po školskim tablama
Pisane formule i nepravilni glagoli,
A po zidovima zgrada konture golova,
Sa znakom pravog ugla u rašljama,
Rašljare, ribare, sve njene čudake,
Što su gledali u tekuću vodu,
Bježeći od revolucije koja teče,
Ivu Lolu Ribara i njene revolucionare
Jer su vjerovali u pravdu na ovom svijetu,
Svjetska prvenstva od Urugvaja do Italije,
Davora Jozića zbog gola Njemačkoj,
I još više zbog gola Kolumbiji,
Kolumbo čokoladu, njen Toblerone,
Josipa Kraša i onog drugog Josipa,
Titograd, jer su drugdje
Imena mijenjali manjim gradovima,
A u Crnoj Gori najvećem i glavnom,
Mermerne glave narodnih heroja raznesene eksplozivom,
Eks – prefiks koji joj danas čuva ime,
Jer u imenima je suština,
Sušak, Rijeku i Pulu,
Arenu u ljetnim večerima,
Kad vazduh trepti kao da nebo gori,
Muziku iz filma Valter brani Sarajevo,
Branimira Štulića, ubijenog istim metkom kao i ona,
Jer je znao da u noć odlazimo
Zajedno
Neka Bog kojeg nema
Blagosilja zemlju koje nema
Jer čega god ima i čega god nema
Sve je milost Božija.