Arhiva

Na temu "Rješenje jugoslovenskog pitanja" sinoć su, u okviru novog programa "Kotorski krug", u organizaciji opštinskog Sekretarijata za kulturu, sport i društvene djelatnosti na Trgu od kina govorili prof. dr Aleksandar Jerkov i prof. dr Tatjana Bečanović Đurišić.

"Govorimo o temi koja nas na mnogo načina uznemirava, ali i prevazilazi. Ovu temu, naime, mi znamo vrlo dobro. Prošlo je dovoljno vremena od početka raspada Jugoslavije i manje ili više imamo dovoljnu decenijsku distancu i možemo se osvrnuti i ocijeniti taj istorijski utisak. Ali, posljedice nestajanja jedne državne tvorevine kao što je bila Jugoslavija, još više posljedice njenog raspadanja, traju i mi ih vrlo mučno osjećamo na sebi, budući da su ti, postjugoslovenski procesi još uvijek naša svakodnevica", rekao je Jerkov u svom uvodnom izlaganju.

Istoričari o raspadu Jugoslavije, kaže, nisu do sada napisali bog zna što i veliko je pitanje da li će u budućnosti.

„Ova tema je u stvari dramatično vezana za interese pojedinih grupa djelova bivše Jugoslavije, teritorijalnih, etničkih, nacionalno-političkih, partijskih oligarhija. Polje je toliko premreženo silama interesa da je veliko pitanje da li istoričari imaju dovoljno dobar ambijent u kojem bi objektivno ocijenili rezultate raspada Jugoslavije. Niko od nas ne može reći koje je rješenje pitanja Jugoslavije. O tome vjerovatno neće moći govoriti ni oni koji dođu poslije nas. Bojim se da im nismo baš ostavili neki repertoar utisaka o tom periodu", kazao je Jerkov, naglasivši da je skeptik, koji apsolutno ne vjeruje istoričarima.{gallery}1a1a1jugpitanje{/gallery}

„Istorija i pisanje o njoj je jedna vrsta ideološke slike, dakle, ona počiva na jednoj vrsti istorijske imaginacije. Podsjetiću da je Petranović pisao istoriju Jugoslavije, istoriju Komunističkog pokreta, a za sve to vrijeme jednom rukom tretirao četnički pokret, znajući da je iz ideoloških razloga izuzeo neka pitanja o četnicima u Srbiji. Nakon što je umro, pronašli smo jednu svesku koja je u stvari dopuna njegove sopstvene istorije. Znači, čovjek je napisao da je svjesno i voljno falisifikovao sliku istorije. Istoričari stoga nisu bezazleni i mi u najmanju ruku od 1960. godine možemo sagledati kojim se svim ideološkim projekcima služe", saopštio je Jerkov.
On, kako je kazao, ne vjeruje političarima, naročito onima čiji je interes očigledan. „Ne vjerujem ni ljudima iz kulture, koji za sebe kažu da su bezinteresni, a zapravo participiraju u tom polju na krajnje brutalan način. Sada je modernio da o Jugoslaviji govorimo sve najgore. To su talasi mode, ali ja tome ne bi pristupio. Zapitao bih se, ali i vama postavio temu za razmišljanje kako je slika Jugoslavije odjeknula u imaginaciji velikih književnih stvaralaca, tj, koje je to veliko književno djelo, koje na veličanstven, umjetnički način prikazuje Jugoslaviju kao takvu. Sjetiće se neke pjesme, to je zabava za narod, ali možete li se sjetiti neke velike knjige, pjesme, djela u kojima možemo sagledati samo biće Jugoslavije. Iščeprkaćemo po neki stih Branka Miljkovića, možda i kod Crnjanskog neki dijalog različitih elemanata koji grade Jugoslaviju, naći će se. Naći ćemo Jugoslaviju kao neku vrstu geografske odrednice, u deskripcijama, ambijentima, čak i na nekim mjestima gdje je ne biste očekivali", kazao je Jerkov.
Ono što mi prepoznajemo u Jugoslaviji 20. vijeka, rekao je on, zapravo gradi lakunu u književnoj imaginaciji i u onoj težini društveno-političkoj i istorijskoj u stvari je nema.
„Međutim, to nije jedina lakuna. Imate velike stvari o kojima ne postoje velika djela. Dakle, kod nas o Jugoslaviji tog perioda nema velikih djela, osim što su neki pjevači uspjeli da unutar folklorne matrice obrade taj istorijski segment i ako gledate Vukovu ustaničku prozu, vidjećete da postoji jedan trag u književnosti, pa čak i u memoristici, ali da ta teme nije ostavila pečat na, recimo, romanestknoj produkciji. Znači, nije bitno obilježila poeziju 20. vijeka, ali ima svoj književni izraz i tu zastaje. Gdje su nam onda velika djela koja pokazuju formiranje srpske države kroz istoriju 19. vijeka. Postoji u sociologiji književnosti opis neuspjelog rata sa Bugarima i vremena velikog previranja. Nakon tog događaja mi smo pretrpjeli teže konsekvence te avanture, a koje bi trebalo da znamo. Tu postoji desetak godina i vrijeme kada je književna imaginacija zaćutala. Nakon jednog talasa knjiga o Prvom svjetskom ratu, vidjećete da postoji ideološki konstrukt koji guši ideju tog rata, usporava je. Sjetite se kakva je sudbina remek djela gdje su Rastku Petroviću ljubazno sugerisali da nije trenutak za albansku epopeju i da to nije knjiga koju bi sada trebalo objaviti. To su traume književnosti, njeni nedostaci", pojasnio je Jerkov.
Ona kaže da unutar tog horizonta preskočenih tema, ali ne trivijalno shvaćenih, već pečata književne imaginacije koji nisu stavljeni na tako važne stvari u našem kolektivnom sjećanju , postoji lakuna.
„Nije, dakle, iz perspektive književnosti problem samo taj što se nije konstituisala jedinstvena svijest o jugoslovenskoj književnosti kao konglomeratu, već je još veće pitanje što nije postojala takva književna produkcija, osim ona koja je pratila državnu politiku i diktat kako treba raditi. Zato dolazim do tog suda da mi tu Jugoslaviju nismo stvarno stvaralački zavoljeli, da se ona nije primila u horizontu stvarne čovjekove simboličke potrebe da je ima", rekao je Jerkov.
Jugoslavija je, kaže, nesumnjivo istorijska tragedija, a taj strašan repertoar stradanja nažalost, još uvijek nije završen.
Da li će se za 50 ili 200 godina obnoviti neke ideje, ne vrijedi da spekulišemo, ali je u ovom trenutku njen istorijski rezultat tragičan i turoban. Od sredine 20 godina ideja raspada Jugoslavije je stalno visila nad nama. Sa idejom Jugoslavije se u stvari nismo saživjeli. Nametala nam se uvijek nekakva sila istorijskih prilika, zakonitosti, sila potreba ili interesa, da nikada nije postojala prava sadržina naše unutrašnjeg svijeta i volje. Zbog toga što to nije postojalo, ta tema ne postoji ni u književnosti. Nosim crtu nostalgije, ali nije to nikakav romatnični uzvik da obnavljam Jugoslaviju, već je to prosto moj život. Ali svakako jeste dramatično upozorenje, jer ne smijemo o toj državi misliti samo iz perspektive strogo ograničenih političkih i državno-istorijskih ciljeva. Moramo sagledati u čemu nas je Jugoslavija tako temeljno iznevjerila. Jugoslavija nas je tako temeljno iznevjerila u nečemu, da nije postala unutrašnje svojstvo našeg bića i otuda, u tom iznevjeravanju, leži pravi razlog njene propasti i neuspjeha, koliko i u realnim političkim interesima i silama koje su na kraju dovele do njenog uništenja", zaključio je Jerkov.
Prof. dr Tatjana Bečanović Đurišić je, obraćajući se prisutnima rekla da za nju, iz ove perspektive, Jugoslavija djeluje kao jedna neka daleka, obećana zemlja.
„Njen raspad bio je isuviše krvav i o tome se pisalo i govorilo, ali šta je ono što mene najviše u stvari intrigira, kako u stvari zvanično funkcioniše jedan prostor u kome se javljaju određeni znakovi, posebno simbolični, koji definišu taj prostor, koliko je dinamičan i kako je taj isti prostor izgleda sada naseljen nekim drugim znakovima, drugim ideologijama. Ja ću se koncentrisati samo na ovu, avnojevsku Jugoslaviju, čija je ideološka pobuda bio komunizam, koji je proizveo jedan aksiološki sistem od koga danas nema bukvalno ni traga, gdje ste imali jednu radničku klasu koja je bila gospodar proizvoda, što opet danas nemate, kao što nemate na vidiku bilo koju tako sličnu situaciju. Znači, u socijalnom smislu, to je bilo najpravednije moguće društvo", saopštila je Bečanović Đurišić.
Ovo što je nastalo nakon raspada Jugoslavije, kaže, glavno je pitanje, odnosno kako je promijenjena ideologija i kuda se to skrenulo sa tog izrazito ljevičarskog, komunističkog i ateističkog kursa. Pitanje je, kaže, i na što liče one državne zajednice koje su nastale nakon raspada Jugoslavije i koja je ideologija dominantna. „Jasno vam je da je to ozbiljno skretanje u desno, a desno se nalaze ideologije koje vole totalna rješenja, one koje su u stvari fašističke. Jugoslavija je kontrolisala naše domoljublje. Danas se događa prevrednovanje istorije. Ono što ste vjerovali da se nikada ne može desiti, ipak se dešava. Na prostorima bivše Jugoslavije dominiraju nacionalističke ideologije. Nacionalizam je prvi korak do fašizma. Drugo, dominira teror. Ovdje ima ljudi koji su se usudili da kažu što misle, koji su prepoznali tuđe greške, veoma ozbiljna ogrešenja o pravila, o zakon i ti ljudi danas, nažalost, stradaju. To se zove teror. Na takav način funkcionišu totalitarni sistemi. Marks i Engels su govorili o dva procesa u kulturi koja su veoma opasna po čovjeka i po njegovo biće, a to su alijenacija ili otuđenje. Stepen otuđenja u kulturi u kojoj mi živimo, u informatičkoj kulturi poprilično je veliki. Vi komunicirate sa ljudima najčešće ne gledajući ih u oči. To je vrlo specifičan način komunikacije i informatička kultura ostaviće posebne posljedice na biće i na njegovo profilisanje, posebno na emotivnu sferu čovjeka. Imate još jedan, proces reifikacije. To je vladavina stvari nad ljudima. Ne posjeduju se samo stvari. Posjeduju se, nažalost, i ljudi. Crna Gora je ostala bez energije da se suprostavlja totalitarnim strategijama, da se suprostavlja fašizaciji društva. Ako živite u nasilju i ako trpite nasilje, onda se može priznati da je to ozbiljno nasilje", rekla je
Bečanović Đurišić.
Podsjetimo, večeras u 20 sati "O kulturnom identitetu" govoriće Muharem Bazdulj, a o "Patriotizmu"-Marko Tomaš. Sjutra u istom terminu na temu "Zloupotreba crkve i religije" svoje stavove iznijeće Balša Brković, a na temu "Digitalno doba i umjetnost" mr Stevan Kordić.