Arhiva

Književno – poetsko veče „Ne živjeti u laži", A.I. Solženicin, na kojem je govorio prof. dr Siniša Jelušić (Univerzitet Crne Gore, FDU, Cetinje, saradnik Instituta svjetske kniževnosti Ruske akademije nauka), upriličeno je sinoć na Rimskim mozaicima u Risnu.

Veoma posjećen događaj bio je posvećen 100. godišnjici rođenja A.I. Solženicina (1918-2018), po sudu mnogih, jednog od naznačajnijih ruskih i svjetskih pisaca prošlog vijeka.

Kako su naveli organizatori, predavanjem i poetskom večeri željelo se ukazati na značenje važnih perioda njegove biografije: dugogodišnje političko zatočeništvo u logoru i potom, izgnanstvo iz SSSR-a.

Stradanje velikog pisca uzrokovano je moralnim imperativom koga se držao do kraja života i prema kome je predavanje naslovljeno.

S tim u vezi, kao univerzitetski profesor, Jelušić se osvrnuo i na problem „stravičnog gubitka smisla kod mladih danas".

„Razgovarao sam sa mnogim studentima. Računajte na to jer pratim njihov rad. Kod najvećeg broja je prisutan gubitak smisla. Gubitak smisla znači: zašto živjeti, koji je osnovni temelj egzistencije, što je meni činiti u ovom svijetu?{gallery}1a1AAARISANSOLZENJICIN18{/gallery}

Iz svih tih pitanja Solženjicin se vraća tom ključnom pitanju smisla koji on nalazi u transcedenciji, odnosno Bogu. Frankl govori o tom smislu koji je kosmički, da sve što bitno uradimo ima svoj odjek u vječnosti i ne gubi se. To je vrlo važna ideja. Dok ono što je danas zanimljivo je da mi živimo u vremenu koje je odjek francuskog egizstencijalima (Kami je rekao da sve što činimo zapravo završava se zidom apsurda, odbija se nema prelaz. Vraća nam se, a to što nam se vraća je Sizifov posao).

Na sva ta pitanja u jednom vrlo radikalnom smislu, kada je riječ o Zapadu, u svom čuvenom harvardskom predavanju, Solženjicin govori veoma negativno u smislu tehnike racionalizma i fantastičnoj civilizaciji koja je opet izgubila smisao. Baca im rukavicu pravo u lice.

Kao osnovu krize hrišćanskog, religioznog duha nalazi u obrazovanju, u velikoj mjeri vezano za filozofiju i racionalističko mišljenje.

Ako sam slobodan reći, teško bih se složio sa tim jer mi živimo u totalnom neobrazovanju. Obrazovanje nam propada, pogledajte samo programe osnovnih i srednjih škola. U Crnoj Gori posebno. Pogledajte univerzitenske programe, preuzimanje Bolonjskog sistema i američke produktivne nauke, gdje se svi teorijski predmeti, filozofske discipline naprosto eliminišu, jer ne donose neposrednu korist.

U prvi plan se stavljaju razne studije menadžmenta, privatnih i tako dalje, koje ne daju nikakvog izvornog rezultata.

Sve manje i manje se čita, pismenost opada potpuno, pišu se sms poruke, a mobilni telefoni postaju granice znanja mladih. Ništa izvan toga", kazao je prof. dr jelušić.
On je rekao i da neznanje dovodi i do smanjenja religioznog duha, a ne suprotno kako se to često tvrdi.
Posebno interesantan detalj iz Solženjicinovog života, koji je kao mlad prihvatio marksističke ideje i sredinom tridesetih godina postao član Komsomola (omladinska organizacija komunista u SSSR), zalažući se i za radikalan odnos prema Pravoslavnoj crkvi, svakako je njegova promjena iz ateističkog stava u nosioca najdublje hrišćanske ideje do čega je došlo u logoru na sjeveru Kazahstana, otprilike 1953. - 1954. godine, kada oblijeva od raka.

„Tada mu je bilo predviđeno da je to neizlječivo, da je riječ o metastazi koja ne može biti izliječena. Nekim čudom on je ozdravio. U tom svom ozdravljenju nalazi osjećanje za ono što je Božansko i suštinsko. Prvi put osjeća proviđenje. Tvrdi da njegovo ozdravljenje proishodi iz Božje volje. Dolazi do temeljne promjene njegovog ateističkog stava, do prihvatanja Boga. To nije samo ono puko prihvatanje Boga u smislu da on sada vjeruje, već je to najdublji preobražaj ličnosti", kazao je prof. dr Siniša jelušić.

Već u romanu „Jedan dan Ivana Denisoviča" izlaže vrlo ozboljne i vrlo temeljne hrišćanske ideje, koje su veoma prisutne u njegovom djelu.

„Tako da je veliki Aleksandar Šmeman, jedan od najpoznatijih teologa 20. vijeka, prevođen dosta kod nas i koga preporučujem, rekao za Aleksandra Solženjicina da je izvorni biblijski pisac, da je potpuno bez ostatka pisac biblijsko-jevanđeljske inspiracije i da su najdublje hrišćanske ideje kod njega u najvećoj mjeri prisutne", kaže Jelušić.
NJegov hrišćanski preobražaj biva vrlo prisutan u periodu koji vezuje za Zapad.

„Sada dolazi i bitan dio njegovog preobraženja u odnosu na Zapad. Dakle od velikog afirmatora zapadnih sloboda, liberalnih vrijednosti, on se preobražava u suprotnu stranu jednog od najradikalnijih kritičara Zapada. Inače bunt je stalna karakteristika njegovog duha, permanentno usmjerenog na SSSR, Rusiju (odbija nagradu Jeljcinovu jer ga smatra katastrofalnim političarem koji je uništio ovu zemlji i neće da prihvati najveću rusku nagradu), ali je istovremeno i najžešći kritičar Zapada.

Dakle sve dovodi u pitanje, i liberale i ljevičare i desničare u podjednakom smislu.

Ono što je veoma bitno sada je da on polazi od toga da smisao može biti samo u transcedenciji, odnosno u Bogu. To je njegova ključna ideja i u tom smislu prelazi na kritiku Zapada kao društva koje je izgubilo ideju Boga. Priznaje da je to društvo prava, ali da to nije dovoljno zato što je izgubljen smisao", kazao je Jelušić.
„Solženjicin je govorio da nam je svima potrebno pokajanje. U okviru djela „Arhipelag Gulag" Solženjicin je napisao jednu predivnu molitvu, koji je opet Aleksandar Šmeman uzeo u smislu molitvenog žanra kao jednu od najdubljih molitava koje su uopšte u literaturi napisane, što je potpuno nevjerovatno:

„Lako mi je da živim s Tobom Gospode!
Lako mi je da verujem u Tebe!
Kada se u nedoumici širi
ili sužava um moj,
kada najpametniji ljudi
ne vide dalje od današnje večeri
i ne znaju šta treba raditi sutra –
Ti mi šalješ nesumnjivu vrednost da
postojiš
i da ćeš se Ti pobrinuti
da svi putevi dobra ne budu zatvoreni.
Na leđima slave zemaljske
s čuđenjem se osvrćem na ovaj put
sa koga sam i ja mogao da pošaljem
čovečanstvu
odsjaj zrakova Tvojih.
I ako je potrebno
da ih i dalje održavam –
Ti ćeš mi to dati.
A ako ne uspem –
znači, Ti si za to odredio druge".

Na kraju je bio prilično rezigniran, to su praktično polednje njegove rečenice bile, jer je vidio da od tog pokajanja, niti u Rusiji, niti drugdje, nema ništa", kazao je prof. dr jelušić.

Aleksandru Solženjicinu ispunjena je želja i sahranjen je na groblju Donskog manastira u Moskvi.
Pjesnik Pavle Popović iz Risna, u svom književnom stvaralaštvu usmjeren na semantiku molitve i pokajanja, pročitao je dvije svoje molitve.

Moderatorka večeri prof. Marina Dulović je čitala segmente iz Solženjicinovog djela, a muzička pratnja bio je Stefan Peričić – flauta.

Iz biografije Aleksandra Solženjicina:
Godine 1945. je, zbog pisama u kojima je indirektno kritikovao Staljina, uhapšen kao oficir sovjetske vojske u Istočnoj Pruskoj, te osuđen i zatočen u sibirskom logoru, od 1953. u progonstvu u srednjoj Aziji. Nakon rehabilitacije 1956. učitelj u Rjazanu
Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 1970.
U sibirskim logorima je proveo devet godina. Na robiju je odveden 1945. pravo s fronta, na kojem se u Otadžbinskom ratu istakao kao vrhunski oficir sovjetskih inženjerijskih jedinica. Proganjan je i kasnije, čak mu je oduzeto i državljanstvo, pa je emigrirao 1974. vrativši se u otadžbinu poslije dvije decenije. Pripovjetkom „Jedan dan Ivana Denisoviča" u književnost je uveo temu Staljinovih logora, ostavši joj veran u najvećem dijelu opusa. Na osnovu emigrantskog iskustva u zapadnoj Evropi i u SAD ispoljio je javni prezir prema vulgarnom materijalizmu Zapada. Ostala djela: pripovetka „Matrjonini dani", romani „U krugu prvom", „Odeljenje za rak", „Avgust Četrnaeste", „Crveni točak", „Rusija u provaliji", kritička autobiografija „Borio se šut s rogatim", drame „Gozba pobednika", „Zarobljenici", „Republika Rada", „Svetlost koja je u tebi", publicistička dela „Lenjin u Cirihu", „Dva vijeka zajedno I-II", scenariji „Tenkovi znaju istinu", 'Parazit'.