Arhiva

Publicista, prevodilac, teoretičar kulture iz Berlina, gostujući profesor na Fakultetu za umjetnost i dizajn Univerziteta Bauhaus u Vajmaru, Boris Buden, ocijenio je na predavanju u okviru programa Pjaca od filozofa, da budućnost jezika na ovim prostorima može ići u dva smjera, putem tolerancije i povezivanja, te da se više mora komunicirati međusobno.

Jedan od smjerova je, smatra, bivši Novosadski dogovor, a komunikacija je važna, „da bi barem držali toplim ovaj naš jezik, da nam se ne smrzne".

„Jedina dobra stvar oko koncepta Apokalipse jeste što nam omogućava da razmislimo o kraju svega u smislu globalnog događaja. I obrnuto, perspektiva globalnog kraja otkriva i apokaliptične uslove lokalnog života", kazao je Buden u susret predavanju na Pjaci od kina koje je u okviru ovogodišnje Pjace od filozofa fokusirano na jedan od aspekata gubitka lokalnog života – kraj jezika kakve poznajemo.

On kaže i da je od 30 evropskih jezika 21 na listi „digitalnog odumiranja", „pa ako apokalipsa globalno govori engleski, koji je jezik kojim treba da govorimo lokalno kako bismo preživjeli?".

„Velika opasnost kod nacionalista je što misle da mogu sačuvati jezik ako ga prikače za identitet i kažu da bez jezika nema identiteta. Ako jezik služi samo reprodukciji identiteta, onda će još brže umrijeti", ističe Buden koji je kao i Krleža stava da su hrvatski i srpski jedan te isti jezik, „koji Hrvati nazivaju hrvatski, a Srbi srpski".

Govoreći na engleskom, upozorio je i da ovaj jezik nije jezik opstanka.

„ Opstanak ne govori jednim nacionalnim jezikom, niti engleskim jezikom. Opstanak govori heterogenom jezičkom praksom, jezičnim mijenjanjem jezika i te prakse", kazao je Buden.

Biografija:

BORIS BUDEN, filozof, publicista, prevodilac, teoretičar kulture, rođen je 1959. godine u Zagrebu, gdje je diplomirao filozofiju, a doktorirao je na Humboltovom univerzitetu u Berlinu. Njegovi radovi bave se teorijom prevođenja i jezika, filozofijom, politikom, kritikom kulture i umjetnosti. Opisivan je kao „britki um sa Balkana kojega svakako treba čitati". Devedesetih godina bio je jedan od pokretača kultnog zagrebačkog magazina Arkzin i edicije tog magazina Bastard – koju je sam opisivao kao „organ intelektualne urbane gerile u uslovima nacionalističke kulturne hegemonije". Govorio je tada da je Arkzin bio „jedino mjesto na kojem možete na medijski relevantan i moderan način kritički reflektovati hrvatsku stvarnost." Autor je Barikada I i II, Kaptolskih kolodvora. Jedan je od najboljih prevodilaca Sigmunda Frojda na jezik za čiju definiciju u pomoć priziva Miroslava Krležu: „Hrvatski i srpski su jedan te isti jezik, koji Hrvati nazivaju hrvatski, a Srbi srpski". Njegova djela Vavilonska jama. O (ne)predvodivosti kulture i Zona prelaska – o kraju postokomunizma objavljena su za naše govorno područje u izdanju beogradske Fabrike knjiga. Gostujući je profesor na Fakultetu za umjetnost i dizajn Univerziteta Bauhaus u Vajmaru (Bauhaus-Universität Weimar). Živi u Berlinu, posjeduje austrijski pasoš i ne izjašnjava se o nacionalnom porijeklu.
Nakon predavanja u kinu Boka prikazan je film „Tiho trčanje" Daglasa Trambula iz 1972. godine.