Arhiva

Specijalna bolnica za psihijatriju u Kotoru je izgrađena i počela sa radom još 1953. godine i od tada pa do danas predstavlja najznačajniju stacionarnu ustanovu za psihijatrijsku zdravstvenu djelatnost u Crnoj Gori.

Od svog osnivanja pa do danas, ova zdravstvena ustanova je više puta mijenjala svoj status i naziv, ali u suštini je njena uloga ostala ista, a to je: da kao stacionarana ustanova zbrinjava, liječi i unapređuje i rehabilituje zdravlje mentalno oboljelih lica.

Nakon donošenja novog Zakona o zdravstvenoj zaštiti ( Sl.list.br. 39/2004), 2004.godine, ova ustanova spada u grupu Specijalnih bolnica: "koja kao zdravstvena ustanova na sekundarnom nivou zdravstvene zaštite obavlja specijalističko konsultativnu i visokospecijalizovanu konzilijarnu zdravstvenu djelatnost i bolničko liječenje za određene vrste bolesti i odgovarajuću medicinsku rehabilitaciju".

Zdravstvena djelatnost ZU Specijalne bolnice za psihi¬jatriju u Kotoru odvija se kroz rad 9 odjeljenja paviljonskog tipa, ukupnog kapaciteta oko 260 kreveta namijenjenih bolničkom liječenju korisnika, radu u prijemnoj ambulanti, Ne¬urofiziološkom kabinetu (EEG) i Stomatološkoj ambulanti.

"Ima prijemno ili urgentno odjeljenje, zatim odjeljenje za bolesti zavisnosti, sudsko odjeljenje, ima nekoliko mučkih hroničnih i hronično žensko odjeljenje, akutno žensko prijemno i akutno prijemno muško odjeljnje. Bez obzita na kapacitet bolnice, ukoliko nemamo slobodnog mjesta, primorani smo da pacijente stavljamo na pomoćne ležajeve, dušeke, klupe i slično" – kaže načelnica odjeljenja za bolesti zavisnosti, neuropsihijatrica dr Marina Roganović.

Prema njenim riječima, Specijalna bolnica za spihijatriju u Kotoru ima 73 tehničara, odnosno osoblja sa srednjom medicinskom školom, 4 sa visokom školom i jedan sa višom, 8 psihijatara, 6 psihiloga, 3 defektologa, 2 socijalna radnika, 17 zaposlenih u tehničkoj službi, i 11 u kuhinji. Ona ističe da 4 psihijatra završava specijalizaciju, a isto toliko je započelo prošle godine specijalizaciju, pa je mišljenja da će se bolnica u narednom periodu kadrovski poboljšati.

„Bez obzira što se sada u svijetu radi na komunalnoj psihijatriji pokazalo se, ipak, da postoji potreba postojanja psihijatrijske bolnice u nekom obliku. Mi si zajedno nastojimo da je na neki način osavremenimo, da ne bude zapuštena, da ne bude zatvorena. Psihijatrija je u cijelom svijetu pod izvjesnom stigmom, kako pacijenti, tako i mi koji radimo na psihijatriji. Zbog toga mislim da smo otvorenošći, raznim edukacijama i radionicama doprinjeli da se malo izmjeni položaj našeg pacijenta u društvu" – objašnjava dr Roganović.

Nerupsihijatar dr Marina Roganović u Specijalnoj bolnici za psihijatriju u Kotoru radi već 33 godine, uglavnom na odjeljenju za bolesti zavisnoti čija je načelnica, a jedini je neuropsihijatar subspecijalista za bolesti zavisnosti u Crnoj Gori.

Ona kaže da je odjeljenje na kom radi bilo zamišljeno kao odjeljenje za liječenje alkoholičara i dugo je tako funkcionisalo.

„Imalo je 28 kreveta i u tom slučaju smo mogli jedan krevet uvijek da damo osobama ženskog pola, odnosno zavisnicama od alkohola. Međutim, u jednom trenutku je došlo do eskaliranja broja zavisnika od drugih supstanci, uglavnom od heroina kada je naša bolnica u pitanju. Tada smo morali da napravimo dvije jedinice u bolnici, kada je odjeljenje prepolovljeno i napravljena je jedinica za liječenje zavisnika od drugih supstanci koje broji 9 kreveta. Na odjeljenju za liječenje alkoholičara je ostalo ukupno 12 kreveta. Zbog toga više nismo u mogućnosti mogućnosti da primamo zavisnice ženskog pola jer je prostor jako mali" – objašnjava dr Roganović.

Odjeljenje je, ističe Roganović, zamišljeno tako da prima pacijente koji su u krizi, da im se, na neki način, pruži prva pomoć. Kasnije su potrebe pokazale da odjeljenje služi i za sprovođenje izrečenih sudskih mjera obaveznog liječenja kako narkomana, tako i alkoholičara. Takođe, postoji veliki broj hroničnih pacijenata koji se ne mogu odmah otpustiti iz bolnice. Zbog toga je, pojašnjava Roganović, u jednom trenutku došlo do ogromnog priliva pacijenata.

„Uz predlog i saglasnost Ministarstva zdravlja bili smo primorani da napravimo listu čekanja. Zahvaljujući odličnoj saradnji sa sudovima i zatvorom došlo je do toga da je ta lista čekanja sada potpuno anulirana. Danas bi imali sigurno 120 osoba na listi čekanja. Mislim da je velikim radom kako naših stručnjaka, tako i medija, ministarstava, Vlade i suda došlo do toga da se sagledala potreba da se mjere liječenja zavisnika mogu sprovesti i u zatvoru. Zbog toga je važno da vještak dobro procjeni zavisnika i omogući, ukoliko je to moguće, da se izrečena sudska mjera sprovodi u zatvoru" – navodi dr Roganović.

Ona je kazala da je Crna Gora jedina država bez zatvorske bolnice, što predstavlja veliki problem za psihijatrijsku bolnicu u Kotoru.

„Imamo jedno sudsko odjeljenje koje ima dvadesetak kreveta, a nekad postoji 50 – 70 pacijenata koje treba hospitalizovati. Najveći broj bolnice predstavlja broj mjesta u odnosu na broj pacijenata. U eri dehospitalizacije, deinstitucionalizacije i zatvaranja velikih psihijatrijskih bolnica mi smo došli u situaciju da, sa svojim kapacitetom od 260 kreveta, imamo pacijente koji spavaju po dušecima, podu, klupama i slično, što je zaista strašno. Kada nam pošalju pacijente, koji dolaze iz cijele zemlje i okruženja, nama je zaista teško da ih vratimo. U toj eri razvijanja komunalne psihijatrije dolazimo do toga da smo prebukirani, kako u drugim odjeljenjima, tako i na sudskom i na bolestima zavisnosti. Psihijatrija nije upala pluća, ni grip. Psihijatrijska bolest može da dovede pacijenta u situaciju da se pobije, da nekog ubije, da nešto polomi, da zapali, pa čak i sebe da ubije. U tom smislu je naša velika odgovornost i veliko zalaganje da ni jednog pacijenta ne odbijemo i onda dolazi do toga da je kapacitet mali" – ističe dr Roganović.

Ona je objasnila kako se odvija proces liječenja pacijenata na odjljenju bolesti zavisnosti u Specijalnoj bolnici za psihijatriju u Kotoru.

„Imamo prijemno odjeljenje koje se uglavnom odvija preko konzilijuma koji čine: dva psihijatra, socijalni radnik, a može da bude prisutan i psiholog dok ambulantno pregledamo pacijenta. Ukoliko postoje indikacije za prijem i ukoliko ima mjesta, mi ga onda primamo, ako ne, kažem mo mu, recimo da dođe za nedjelju dana ili ga pozovemo. Pacijent mora da donese ovjerenu knjižicu i uput za bolničko liječenje i za ambulantno liječenje, odnosno za ambulantni pregled u tom trenutku.
Takođe, imamo jednu dobru praksu da pacijenti koji su zavisnici od heroina donesu labaratorisjku analizu da li imaju hepaitis c,b ili su pozitivni ili negativni na hiv, zato što je to jako važno za proces liječenja u našoj bolnici. Poslije psihijatrijskog intervjua, primamo pacijenta i tretiramo ga" – objašnjava dr Roganović.

Ona kaže da su kod pacijenata obično prisutne dualne dijagnoze, odnosno komorbiditet.

Gotovo svaki zavisnik, ističe Roganović, ima somatske probleme, odnosno ima posljedice na svoje somatsko, fizičko zdravlje. Mnogo pacijenata, dodaje ona, dolazi sa problemima jetre, krvnih sudova, pritiska, bubrega, kičme, pluća i slično, a bolničko osoblje i to mora da prati.

„Ne primamo urgentna stanja. Ako je neko vitalno ugrožen, predoziran i slično, ne smije se primiti u bolnicu. Za to postoji intezivna njega, odnosno odjeljenja, Klinički centar u Podgorici i jedinice za detoksikaciju pri opštim bolnicama. Mi nismo za to opremljeni.

Kad se neko primi na naše odjeljenje, ukoliko je zavisnik od heroina, mi moramo, iako će možda neko reći da to zalazi u prava pacijenata, da izvršimo jednu vrstu pretresa. Ne narušavamo prava pacijenata već gledamo da li je pacijent sa sobom donio neku psihoaktivnu supstancu, što se i dešava" – kazala je dr Roganović, dodajući da se zavisnici plaše intezivnih apstinencijalnih kriza.

Ona je navela da je veliki problem odjeljenja za bolesti zavisnosti što nemaju obezbjeđenje. Zavisnici koji imaju izrečenu sudsku mjeru, ističe Roganović, nisu dobrovoljno na liječenju, te često nisu motivisani.

„Mi primamo pacijente i posmatramo njihovo i somatsko i psihičko stanje. Osnovno u svemu tome je medikamentozna terapija. Krizni period obično traje samo 5 do 6 dana. Kod alkoholičara jedna drastična slika delirijuma tremensa može da bude nedjelju dana, a može i duže. Imali smo čak slučaj jednog čovjeka sa tri nedjelje, rijetko opisan u literaturi. Kada prođu te drastične slike apstinencijalnog sindroma, onda ih uključujemo u grupnu terapiju koja je, na neki način, terapija izbora. Kako se kaže popularno u literaturi: zavisnici se alkoholišu i drogiraju u grupi, pa je onda i liječenje mnogo uspješnije u grupi jer se tu daleko bolje vrši konfrontacija pacijenata međusobno, pacijenata sa terapeutom i pacijenata sa svojojm bolešću. Pacijente konftontiramo sa problemima i učimo ih da prihvate svoju bolnost i odgovornost za svoje ponašanje, porodicu i ostalo. Na drugoj strani, vršimo psihoedukaciju. Nema liječenja zavisnosti bez edukacije. Svaki zavisnik mora da upozna svoju bolest da bi mogao da se bori protiv nje" – objašnjava dr Roganović, navodeći da su bolesti zavisnosti jedine bolesti koje nemaju adekvatan medikament.

Ona ističe da se zavisnici teško suočavaju sa tom bolešću. Prisutno je dosta minimiziranja postupaka te mnogo otpora liječenju.

„Nastojimo da ih uključimo u grupni porodični tretman, ukoliko je to moguće. U nekim centrima je obavezan svakodnevni dolazak makar jednog člana porodice, međutim, zbog ekonomske situacije, problema, kofiguracije Crne Gore, nije tako lako doći recimo sa sjevera Crne Gore. Mi smo zahvalni kada porodica dođe bilo kada, da hoće da se uključi u rad grupe i terapijske zajednice. Poslije 21 dana grupnog tretmana, polaže se ispit. Ukoliko se ispit položi, onda pacijent ima pravo na vikend. On nije za šetnju, vikend je probni terapijski vikend. Nama je cilj da iz ovih bolničkih, zaštićenih uslova zavisnika pustimo napolje, da bi vidjeli kako će se ponašati u uslovima društva, okoline, te da li će pokleknuti, odnosno, da li će napraviti tzv. Recidiv" – objašnjava dr Roganović.

Ona dodaje da, nakon toga, zavisnik ostaje na liječenju još 3 mjeseca ali, kako kaže, to se prilagođava potrebama pacijenta.

„Svjetska doktrina kaže da je svaka zavisnot i svaki zavisnik priča za sebe. Svako ima neku potrebu, bilo da je ona socijalna ili neka druga. Bolest zavisnoti nije samo liječenje jedne bolesti, već je to liječenje navika, ponašanja, mijenjanje komunikacije u porodici, u radnoj sredini, u društvu. Zbog toga mi radimo timski i kod nas se, osim ljekara, uključuju psiholozi, socijalni radnici, edukovane.medicinkse sestre" – rekla je dr Roganović, ističući da je bolest zavisnosti nastala iz niza faktora na koje se mora uticati, a ne, kako kaže, samo na bolest.

Ona dodaje da je u svim velikim psihijatrijskim bolnicama zabranjena hospitalizacija maloljetnjih lica.

„Oni su, do sada, mogli da dolaze kod svih nas ambulantno sa uputom od izabranih ljekara. Takođe, imamo i psihijatre po Domovima zdravlja, odnosno Centrima za mentalno zdravlje gdje oni mogu da se tretiraju ambulantno.
To je ako je zavisnost u pitanju. Ako su same bolesti zavisnosti u pitanju, ambulantni tretman je tretman izbora. Hospitalizacija treba da bude ostavljena samo za neke komplikovanije slučajeve. Najbolje bi bilo zavisnike liječiti ambulantno. Pa čak i izricanje sudskih mjera bi bilo bolje ambulantno, nego bolničko. Ako mu izreknete mjeru hospitalnog liječenja, a on ne želi da se liječi, vi ste u velikom problemu. On negativno utiče, ne samo na sebe, nego na čitavo odjeljenje i ne daje vam mogućnost da nešto uradite pozitivno" – kaže dr Roganović, navodeći da se nigjde u svijetu zavisnici sa sudskim mjerama ne liječe hospitalno, već ambulantno.

Porodica i rodbina se, pojašnjava Roganović, teško suočava sa problemima.

„Kod alkoholičara prvo dolazi supruga koja brani svog supruga, pomažući mu time da propada u alkoholu, što je šteta. Tada mi pokušavamo da je naučimo kako da bude dobar saradnik. Druga mogućnost je da su se supružnici razišli, te da supruga neće da učestvuje u procesu liječenja. Teško je liječiti zavisnot bez podrške člana porodice. Ja uvijek apelujem da i bivša supruga treba da učestvuje u tom procesu, jer obično imaju zajedničku djecu, te mnogo bolje da je i bivši suprug trijezan nego pijan" – pojašnjava dr Roganović, dodajući da je u procesu liječenja veoma važno učešće porodice. Ako supruga nije u mogućnosti, ističe Roganović, u procesu liječenja može učestovati sestra, majka ili dijete.

„Kada vi otpustite zavisnika sa odjeljenja, on je potpuno drugačiji. Tada se prema njemu treba drugačije ponašati. Supruge često, ukoliko ne dolaze i ne nauče to što mi pričamo, imaju običaj da kritikuju, da ga podsjećaju što pacijenta može vratiti u bolest. Moramo naučiti članove porodice da podrže pacijenta kada ne pije ili ne koristi neke druge supstance" – pojašnjava dr Roganović.

Ona kaže da se snižava starosna granica zavisnika od supstanci koji u bolnicu dolaze da se liječe ambulantno. Kada je u pitanju hospitalno liječenje, starosna granica je oko 30 – do godina.

„Imali smo slučajeve da dolaze, ne kao zavisnici, više kao djeca koja nešto probaju, eksperimentišu: sa 12 godina marihuanu, sa 16 smo već imali zavisnicu od heroina. Mislim da se snižava starosna granica prvog kontakta sa psihoaktivnim supstancama zato što su one lako dostupne danas i zato već djeca počinju da eksperimentišu, da probaju , jer to postaje zanimljivo za mlade" – kaže dr Roganović, navodeći da liječenje bolesti zavisnosti više nije tabu tema.

„Roditelji su, zahvaljujući aktivnoj ulozi i nas stručnjaka i medija, pa i svojim problemima, shvatili da je to bolest koja je danas veoma prisutna, koje se ne treba stidjeti i ono što je još važnije, ne treba kriviti ni sebe ni druge" – rekla je dr Roganović, ističući važnost pomoći stručnog lica.

„Bolest zavisnosti je bolest društva, a ne pojedinca. Kad je neko zavisnik ne razboli se samo on, već njegova porodica, radna sredina, okružćenje i čitavo društvo. Mislim da je to danas jedna od najčešćih bolesti, da je to trend življenja, te da je to u nekim državama i epidemija" – objasnila je dr Roganović.