Arhiva

„Onaj ko gleda kroz otvoren prozor ne vidi nikad onoliko kao onaj ko u zatvoren prozor gleda. Nema dublje, tajanstvenije, plodotvornije, mrklije, blistavije stvari no što je svijećom osvijetljen prozor. Ono što se može vidjeti na suncu uvijek je manje zanimljivo od onog što se dešava iza nekog okna. U toj crnoj ili obasjanoj rupi živi život, sanjari život, pati život sam", kazao je sinoć u Galeriji solidarnosti prof. dr Darko Antović citirajući Bodlera prilikom otvaranja izložbe crteža Kotorske priče akademskog slikara Veljka Velje Mihajlovića iz Beograda.

Ciklus nazvan Kotorska priča na preko 60 crteža donosi vizure starih fasada sa prozorima, a Mihajlovića pokazuje kao pažljivog posmatrača koji nam otkriva ljepotu detalja kotorske arhitekture i radoznalog hroničara koji „pripovijeda" o duhu i atmosferi života u Starom gradu.

„Na prozore u Starom gradu podsjeća umjetnik. Ima ih puno, više od svega drugog i od zidina bedema, zgrada, crkava i oni su opet na svima njima. Njih je najviše i zato im treba ukazati posebnu čast", kazao je Antović.

Podsjetio je i na jedno od najvećih imena našeg glumišta Bogoboja Rucovića iz svešteničke porodice, o kome se, kako je naznačio, malo zna, a neki nisu ni čuli za njega.{gallery}1aizlprozori{/gallery}

„On je takođe bio dijete kotorksog pločnika i ogledao se u njegovim prozorima. Bio je jedan od najautentičnijih glumaca što ih je ikada imala srpska gluma. U vrijeme njegovog đakovanja ženska moda u Kotoru je zahtijevala nošenje isključivo bijelih haljina. Jednog dana sa školskog prozora Bogoboj ispušta nekoliko kapi mastila na jednu sujetnu kotorsku ljepoticu koja se kao paunica u bijeloj haljini šepurila ulicom ispod zgrade Gimnazije. Jasno je da je to izazvalo oštre kritike i osudu u Kotoru uopšte pa i u od školske uprave, ali otkrilo i da je ovaj dječji nestašluk dobio težinu skoro krimninalnog, kako je to ocijeni Savjet gimnazije koji ga je isključio zbog toga iz škole", kazao je Antović.

On je pozvao prisutne da pogledaju ponekad duže kotorske prozore „i naravno ove slikarske radove o njima slikara Veljak Mihajlovića koji nas je na to ovom prilikom posebno potakao".

„Akademiski slikar Veljko Mihajlović je 9. aprila 2015. odlučio da vrati priznanje Zlatni beočug koji je primio 1999. godine. Zlatni beočug se dodjeljuje kao godišnja nagrada za trajni doprinos kulturi Brograda. Nosioci su Vasko Popa, koji je dao ime ovoj nagradi, Radomor Stević Ras i Jefta Jeftović. Razlog za ovaj Mihjalovićev protestni čin je što se među laureatima Beočuga našao i Željko Mitrović vlasnik Pinka. Slikar je javno izrekao ono što većina kulturnih polslenika „stare garde", ali i onih koji vrednuju prave vrhunske domete kulture, misle, ali nekao tiuho o tome govore, ali ne samo u Beogradu nego i većinom ovog našeg zajedničkog prosotor pa i kod nas. „S velikom nevjericom sam primio vijest da je jedan od dobitnika najvišeg godišnjeg priznanja za trajni doprinos kulturi grada Beograda najveći promoter nekulture i kiča tzv. menadžer kulturnih medija" stoji u Mihajlovićevom pismu predsjedniku i generalnom sekretaru Kulturno prosvjetne zajednice Beograda i žirija. Ovo je u kulturnim i umjetničkim krugovima imalo jak odjek, ali se nadam da to neće biti samo odjek, jer izgleda polemika oko rijaliti programa se pomalo zahuktava i nadamo se da će dati rezultat kroz eliminaciju onoga što je krajnja nekultura i srozavanje svih moralnih vrednosti ili što bi stari rekli javna sablazan", kazao je Antović.

Istoričarka umjetnosti Marija Mihaliček je kazala da Veljka Mihajlovića, koji je imao 199 samostalnih izložbi u Srbiji, Evropi i svijetu, znaju mnogi Kotorani.

„Vidim ih da su ovdje prisutni i sve ih zajedno pozdravljam. I Kotorane i goste, sve drage priojatelje ove galerije, a posebno pozdravljam Veljka Mihajlovića koji po treći put gostuje u prostoru galerije solidarnosti", kazala je Mihaliček.

Mihajlović je rođen 1948. u Beogradu, gdje je završio Fakultet likovnih umjetnosti. „Njegov umjetnički opus je obilježen najviše grafikama u tehnici duboke štampe, a poznat po ciklusima tematski vezanim za Beograd. Ističu se njegove mape grafičkih listova Kalemegdan, Studentski park, Krug dvojkom, preko kojih je po riječima pjesnika Milovana Vitezovića ušao u „legende Beograda". Poznati su i njegovi grafički ciklusi: Pariški mostovi, posebno oni posvećeni manastirima Manasiji, Žiči, Hilandaru i ciklus posvećen caru Konstantinu i carici Jeleni, povodom 1700 godina Milanskog edikta", kazala je Mihaliček.

Izložbi je prisustvovao i konzul Republike Srbije Zoran Dojčinović, a u programu je nastupio hor Srpskog pjevačkog društva Jedinstvo Kotor 1839.