Arhiva

Završna manifestacija sedmog Međunarodnog naučnog skupa „Njegoševi dani" okrugli sto o Deklaraciji o zajedničkom jeziku, održana je sinoć u crkvi Svetog Duha u Kotoru.

Krajem marta ove godine u Sarajevu je objavljena Deklaracija o zajedničkom jeziku, kako su istakli, značajan dokument, a u Crnoj Gori je sinoć prvi put razgovarano o njoj.

Članica Organizacionog odbora „Njegoševih dana" Rajka Glušica rekla je da je ovo veče zamišljeno kao aktivan dijalog različitih mišljenja i stavova o jeziku i Deklaraciji, međutim nisu se odazvali predstavnici srpskog, crnogorskog, bošnjačkog i hrvatskog nacionalizma.

Razgovor o Deklaraciji u kome su učestvovali: idejni začetnik konferencija „Jezici i nacionalizmi" iz Udruženja „Krokodil" Vladimir Arsenijević, lingvitkinje Snežana Kordić i Rajka Glušica, Prof Ranko Bugarski, lingvista Sven Monesland iz Norveške i prof dr Ivo Franjković iz Hrvatske, vodio je novinar iz Sarajeva Nikola Vučić. Prema njegovim riječima, ljudi govore negativno o Deklaraciji, a da je, kako ističe, nisu prethodno ni pročitali.

Deklaraciju o zajedničkom jeziku prenosimo u cjelosti:

„Deklaracija s negativnim društvenim, kulturnim i ekonomskim poslijedicama političkih manipulacijama jezikom i aktualnih jezičkih politika u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Srbiji, mi dolje potpisani donosimo deklaraciju o zajedničkom jeziku.

Na pitanje da li se u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Srbiji upotrebljava zajednički jezik – odgovor je potvrdan.
Riječ je o zajedničkom standardnom jeziku policentričnog tipa – odnosno o jeziku kojim govori više naroda u više država s prepoznatljivim varijantama – kakvi su njemački, engleski, arapski, francuski, španjolski, portugalski i mnogi drugi. Tu činjenicu potvrđuju štokavica kao zajednička dijalekatska osnovica standardnog jezika, omjer istoga spram različitoga u jeziku i posljedična međusobna razumljivost.

Korištenje četiri naziva za standardne varijante – bosanski, crnogorski, hrvatski i srpski – ne znači da su to i četiri različita jezika.
Inzistiranje na malom broju postojećih razlika te nasilnom razdvajanju četiri standardne varijante dovodi do niza negativnih društvenih, kulturnih i političkih pojava, poput korištenja jezika kao argumenta za segregaciju djece u nekim višenacionalnim sredinama, nepotrebnih "prevođenja" u administrativnoj upotrebi ili medijima, izmišljanja razlika gdje one ne postoje, birokratskih prisila, kao i cenzure (te nužno auto-cenzure), u kojima se jezično izražavanje nameće kao kriterij etno-nacionalne pripadnosti i sredstvo dokazivanja političke lojalnosti.

Mi, potpisnici ove Deklaracije, smatramo da činjenica postojanja zajedničkog policentričnog jezika ne dovodi u pitanje individualno pravo na iskazivanje pripadnosti različitim narodima, regijama ili državama;
svaka država, nacija, etno-nacionalna ili regionalna zajednica može slobodno i samostalno kodificirati svoju varijantu zajedničkog jezika;
sve četiri trenutno postojeće standardne varijante ravnopravne su i ne može se jedna od njih smatrati jezikom, a druge varijantama tog jezika;
policentrična standardizacija je demokratski oblik standardizacije najbliži stvarnoj upotrebi jezika;
činjenica da se radi o zajedničkom policentričnom standardnom jeziku ostavlja mogućnost svakom korisniku da ga imenuje kako želi;
između standardnih varijanti policentričnog jezika postoje razlike u jezičnim i kulturnim tradicijama i praksama, upotrebi pisma, rječničkom blagu kao i na ostalim jezičnim razinama, što mogu pokazati i različite standardne varijante zajedničkog jezika na kojima će ova Deklaracija biti objavljena i korištena;
standardne, dijalekatske i individualne razlike ne opravdavaju nasilno institucionalno razdvajanje, već naprotiv, doprinose ogromnom bogatstvu zajedničkog jezika.

Stoga, mi, potpisnici ove Deklaracije, pozivamo na ukidanje svih oblika jezične segregacije i jezične diskriminacije u obrazovnim i javnim ustanovama;
zaustavljanje represivnih, nepotrebnih i po govornike štetnih praksi razdvajanja jezika;
prestanak rigidnog definiranja standardnih varijanti;
izbjegavanje nepotrebnih, besmislenih i skupih prevođenja u sudskoj i administrativnoj praksi kao i sredstvima javnog informiranja;
slobodu individualnog izbora i uvažavanje jezičnih raznovrsnosti;
jezičnu slobodu u književnosti, umjetnosti i medijima;
slobodu dijalekatske i regionalne upotrebe;
i, konačno, slobodu miješanja, uzajamnu otvorenost te prožimanje različitih oblika i izričaja zajedničkog jezika na sveopću korist svih njegovih govornika" – stoji u Deklaraciji o zajedničkom jeziku, koja je kako ističu, izazvala brojne, kako pozitivne tako i negativne komentare.

„Udruženje Krokodil nastalo je oko istoimenog festivala, koji je osmišljen kao platforma za promociju regionalne književnosti. Uvijek smo smatrali da su senzibilitetske veze koje postoje između pisaca u regionu i svih nas, mnogo jače od ustanovljenih razlika koje su došle sa raspadom zajedničke države, a takođe da je ta jezička veza izuzetno snažna. Ne samo da se unutar regiona ne prevodi sa jednog formalnog jezika na drugi, nego se to smatra izuzetno lošom praksom. Godinama unazad gledamo kako se naša velika književnost jezika ovog prostora kontinuriano provincijalizuje. Mi se prijavljujemo na svjetskim sajmovima knjiga razasuti na male nacionalne štandove" – rekao je idejni začetnik konferencija „Jezici i nacionalizmi" iz Udruženja „Krokodil" Vladimir Arsenijević.

Prema njegovim riječima, na konferenciji koja je započeta u Podgorici, nastavljena u Splitu, Beogradu, te završena u Sarajevu, uočeno je koliko je pitanje zajedničkog jezika važno za čitav region.

„U Mostaru sam išao u Gimnaziju na Španjolskom trgu, gdje nastava funkcioniše na način da se djeca razvajaju po nacionalnoj pripadnosti u ime navodno različitih jezika, pa sam ja tako išao u etnički čistu učionicu zajedno sa još 31 sinom ili ćerkom Hrvata ili Hrvatice. Na drugom spratu su bila djeca Bošnjaka. A radili smo potpuno isto. Strašno smo dobro funkcionisali, ali nismo mogli ići u isti razred, jer navodno govorimo različitim jezicima" – ispričao je svoje iskustvo novinar Nikola Vučić.

Lingvitkinja Rajka Glušica kazala je da aktuelna vlast kontroliše nacionalizme.

„Politika u obrazovnom sistemu, i uopste politika ove države, gajila je nacionalizme, iako ona sama nije nacionalistička već čisto neoliberalno- ekonomska i bazira se na profitu, a ne na uzgajanju crnogorske nacije, ali gaji sve nacionalizme i vrlo se vješto njima služi" – rekla je Glušica dodajući da oni koji se bore protiv nacionalizama ukazuju da je to patologija društva, te da je to opasno, a da je budućnost Crne Gore kao građanske države.

„Koliko imamo šansi da izrastemo u jedno zdravo građansko društvo, toliko imamo iste šanse da zapadnemo u jedno potpuno nacionalno podjeljeno" – istakla je Glušica dodajući da je cilj Deklaracije osnaživanje svih onih ljudi koji nisu sigurni da li se radi o četiri jezika ili o jednom zajedničkom jeziku.

Profesor Ivo Franjković rekao je da je svaka Deklaracija, prema njegovom mišljenju, manje ili više politički čin.
„Ja sam devedesetih godina dosta polemisao o različitim pitanjima, posebno pravopisnim, ali i hrvatskim i srpskim odnosima, protiveći se umjetnim zadiranjima novina koje su se nastojale uvesti u Hrvatsku, prvenstveno preko pravopisa, leksike itd. Međutim, postao sam prilično kritičan prema cijelom svom aganžmanu: da li je taj angažman urodio nečim pozitvnim ili čak obrnuto. Možda je ponegdje doprinjeo i dodatnoj politizaciji" – rekao je Franjković poželjevši svim potpisnicima Deklaracije o zajedničkom jeziku sreću u daljem radu.

Prema riječima lingvitkinje Snežane Kordić, lingvistički gledano, nema nikakve sumnje da je to jedan jezik i da nema nikakve sumnje da su to različite satandardne varijante istog jezika, te da je time rečeno sve što u Deklaraciji piše.

„Ko će rašćišćavati stvari, ako nećemo mi lingvisti, ko će se suprotstaviti političarima, ako nećemo mi? Ako im se ne suprotstavimo, dajemo im pravo da rade sve ovo" – rekla je Kordić koja jedini potpisnik iz redova lingvista iz Hrvatske, dodajući da je nacionalizam destruktivan za vlastiti narod.

Potpisnik Deklaracije o zajedničkom jeziku, prof Ranko Bugarski istakao je važnost deklaracije koja je pokrenuta, kako kaže, da pokaže da postoje još uvijek ljudi koji su spremni da pruže otpor nasilju koje se sprovodi putem jezika.