Arhiva

 

U organizaciji Srpskog pjevačkog društva „Jedinstvo" iz Kotora, nakon molebana Presvetoj Bogorodici, knjiga je juče predstavljena u riznici crkve Svetog Nikole u Starom gradu.

 

Sjećajući se vremena studiranja u Italiji i Francuskoj i literarnih časopisa koje je tada bio u prilici da čita,  kaže da je poezija ono što danas upravo nedostaje ovim velikim kulturama.

 

“Kada to nedostaje Italijanima, koji su među najpjesničkijim narodima, pa onda i Francuzima, onda znaj da se nešto događa u Evropi kojoj mi sada hrlimo, onako kako hrlimo. Događa se nešto  veoma ozbiljno. Događa se jedna velika kriza. Nema viđenja tajne Božije, ni viđenja tvorevine Božije kao Božanske pjesme. Suviše je zapadni čovjek postao racionalan. A pjesma, taj najdublji doživljaj, nije protiv uma, već hoće um koji silazi u srce. Time se otkriva sabornost unutar čovjekovog bića”, kaže mitropolit.{gallery}1AMITROPOLIT17{/gallery}

Raduje ga, kako navodi, da u pravoslavnom narodu danas ima dosta onih koji pišu pjesme, iako je dosta skribomana “pa već svaki treći ima zbirke pjesama koje objavljuje”.

 

“Ali i to pokazuje da je ipak tanana duša ovoga naroda”, kaže mitropolit Amfilohije.

 

Prof. Ljiljana Čolan je kazala da nijedan udžbenik iz istorije nije zabilježio istoriju ljudske duše, ali i da je  pjesma to oduvijek mogla. 

 

“Mogla je i više od bilo kojeg zapisanog traga čovjekovog postojanja, jer pjesma se uvijek čita u jednom sada, govori o jednom juče, a naslućuje jedno sjutra. Treperi u beskonačnosti i svjedoči o vječnosti”, kaže Čolan.

 

Navodi kako treptaji duše pjesnika, u zbirci koja je predstavljena, otkrivaju prije svega molitvenu melodiju. 

 

“Bog je ljubav, a ljubav je najmoćnija odlika pjesničkog jezika i svakog djelovanja uopšte. Čovjek je najjači dok stvara i voli, parafraziram Andrićevu misao, i ukazujem na most koji se i sada, baš u ovim trenucima , pjesmama stvara između književnog stvaraoca i slušalaca, budućih čitalaca ove poezije. Poput kamenih ploča, riječi tog mosta svjedoče o jednom vremenu, jednom prostoru i jednom aspektu sagledavanja čovjekovog djelovanja. Tako u vidu neke vrste dnevničkog, lirskog zapisa doživljavamo različita mjesta (od Rodosa do Rusije, od Sremske Mitrovice do Brisela i Frankfurta, dotičemo i američki kontinent, a ne ostaje nam nepoznata ni kabina gvozdene ptice iznad okeana, opet najmirnije se osjećamo u manastiru Ždrebaoniku, Zlatici, Dovolji ili Župi)”, kazala je Čolan.

 

U „Treptajima neizrecivog“, navodi dalje, tražimo svoju mjeru vječnosti.

 

“Tražimo date nam darove Božje i ćutimo o njima, jer ove pjesme, slaveći riječi, svjedoče da je opštenje i ćutanje: „ Riječ je znak praznine, il` miris istine.“ Tajna je skrivena u maloj srca ljusci, a obećana zemlja nas mami i sada i uvijek. Mosta do nje sami smo neimari, a ništa smo bez Božjeg treptaja u sebi”, kazala je Čolan.

 

Pjesnik Radomir Uljarević je kazao da “tako lako može da piše samo onaj koji živi sa unutrašnjim saglasjem sa Gospodom”. 

 

“Mitropolit je jednom prilikom rekao za Njegoša da je živio sa unutrašnjim saglasjem sa Bogom. I u ovoj knjizi ćemo se mi susresti sa naznakama onog tajnozrenja koje mitropolit prepoznaje kod Lovćenskog Tajnovidca. Poput Njegoša i sam zadivljen pred tajnom čovjek i svijeta, istinski prožet otkrivenjem i blagovješću i pun blagodati i istine, kako se kaže u Jevanđelju”, kazao je Uljarević.

 

Stihove iz mitropolitove knjige poezije „Treptaji neizrecivog” čitale su učenice kotorske Gimnazije Andrea Marić i Jovana Roćenović.