Arhiva

Da bi jedan pjesnik bio reprezentativni pjesnik kulture, u njegovom djelu mora da se dotaknu dvije različite sile, od kojih je jedna individualni talenat, a druga tradicija, ocijenio je prof. dr Milo Lompar na književnoj večeri pod nazivom „Motiv duše u Luči mikrokozmi i Gorskom vijencu", priređenoj sinoć u riznici crkve Svetog Nikole u Starom gradu.

"To je nešto što obilježava svaku vrijednost, a samo ponekoj daje izraz one genijalnosti koja taj talenat čini neuporedivim. Ali, samo talenat nije dovoljan. Potreban je susret tog talenta sa tradcijom. Tek u susretu talenta i tradicije, na najvećoj tački i najvećem intenzitetu njihovog doticaja, tamo gdje je talenat najizrazitiji i tamo gje je tradicija izrazila ono magistralno, ono suštastveno u sebi, odvija se taj susret koji daje pečat kulturi i obilježava je u nečemu što bitno nadilazi i samu poeziju, a u pojedinim momentima i samu kulturu. Nije to tako samo kod Srba. To je u svih velikih naroda, pjesničkih, isto tako. Kod Engleza je to Šekspir, a kod Italijana Dante, kod Španaca je to Servantes, kod Njemaca Gete, a kod Rusa Puškin. Puškin, jedan od onih pjesnika kojima je Njegoš posvećivao svoje stihove i djela", kazao je Lompar.

"Luča mikrokozma", podsjetio je dalje on, napisana je u četiri nedjelje uskršnjega posta, "kada se vladika, kako bilježi njegov sekretar Milorad Medaković, zatvorio u svoju sobu i nije nikoga puštao kod sebe i uzimao malo hleba i vode".{gallery}a17lomparmilo{/gallery}

"Dakle "Luča mikrokozma" je napisana u trenutku duhovne pripreme. Nije moguće pisati "Luču mikrokozma" na način običan. Postoje stvari kojima se čovjek mora pripremiti da bi im pristupio. "Luča mikrokozma" je djelo posvećeno jednom od najtajanstvenijih susreta koji podrazumijeva ljudska misao. To je mistički susret čovjek i Boga. To je onaj momenat u iskustvu ljudskom kada čovjek napušta subjektivnost, a to znači onaj momenat kada on izlazi iz toga da može da kaže ja, jer čim kažemo ja, mi smo se odijelili od svijeta, rascijepili u nekom smislu", kaže Lompar.

Njegoš se, navodi dalje Lompar, susreće sa Bogom unutar jednog pjesničkog govora. "Utoliko je "Luča mikrokozma" zahtijevala jednu duhovnu pripremu i sam pjesnik je toj duhovnoj pripremi bio na neki način sam podređen.

Sama "Luča" sa svojih šest pjevanja, dobila je dopunu u posveti pjesnikovom učitelju i prijatelju Simi Milutinoviću Sarajliji, koja je napisana provog maja 1846. Godine. U toj posveti je data unutrašnja suština čitavog ovog susreta čovjeka i Boga. Sudbina svijeta u Luči mikrokozma odmjerava se u sudbini pojedinca.

"Gorski vijenac", to je slično, ali drukčije. Tu se sudbina svijeta odmjerava u sudbini kolektiva i u sudbini pojedinca. Njegoš je dakle bio pjesnik različitog artikulisanja izražavanja pitanja u duši. Ono u "Luči mokrokozma" ima prevashodno individualni, a u "Gorskom vijencu" veoma snažan koelktivni pečat.

Posveta "Luči mikrokozma" došla je na početak knjige. To znači da je Njegoš ono posljednje što je napisao, stavio čitaocu prvo pred oči. To je zanimljivo kao rješenje. To posljednje iskustvo do kojeg je dopro, on postavlja čitaocu kao jednu vrstu zagonetke pred njim.

Luča mikrokozma, odnosno njena posveta, počinje stihovima :

"Da, svagda mi dragi nastavniče,
srpski pjevče nebom osijani,
zadatak je sm'ješni ljudska sudba,
ljudski život snoviđjenje strašno! ", kazao je Lompar

ISTRAGA - MOTIV BIBLIJSKE I HELENSKE TRADICIJE

Lompar je između ostalog govorio i o onome "što se često Njegošu pripisuje, a što u pojedinim vulgarnostima dobija dramatičan oblik".

"A to je da je "Gorski vijenac" neki podsticaj ili umišljaj na genocid, kako današnja terminologija voli da kaže. To je potpuo netačno. Oba elementa samog "Gorskog vijenca" istraga poturica, pripadaju svjetskoj književnosti. Istraga je nešto što pamti i biblijska i helenska tradicija. Taj motiv postoji u obije književnosti. "Poturice" su motiv koji pripada evropskoj istoriji. U jednom svom izuzetno važnom radu, koji se zove "Motiv renegata u Gorskom vijencu", napisan 1952. godine Alojz Šmaus je upravo tematizovao problematiku istrage poturica. On je našao preciznu riječ - renegata. Ova riječ je bitna jer se radnja istrage poturica dešava potkraj 17. vijeka, a period evropske istorije 16. i 17. vijek upravo karakteriše drastično sukobljavanje na površini pitanja renegatstva. To postoji 1528. u anabaptističkom holokaustu, 1567. u španskom progonu Mavara, što je potpuno samerjivo jer je riječ o protjerivanju Mavara, muslimana i pokolju muslimana u Sevilji. Onda, 1572. godine u Vartolomejskoj noći, u dramatičnom sukobu između protestanata i katolika, koji ima najviše sličnosti po nedoumici francuskog kralja da donese odluku. Ta nedoumica vrlo je slična nedoumici Vladike Danila I. Ona je na neki način odslikana u jednom vrlo vjernom istorijskom svjedočanstvu, koje se tu pojavilo. U isto vrijeme kompletni ratovi od 1618. do 1648. godine su apsoluto ratovi između katolika i protestanata. Dakle, mi vidimo da je Njegoš odabrao jedan motiv koji je reprezentativni evropski motiv i da je dakle "Gorski vijenac" parabola ili sudbina evropske tradicije i da je to u našoj tradiciji doveo sa tom rezonancom iskustva, potpuno vremenski sinhrono.

U Njegoševom vremenu, 19.vijeku, kada on piše to djelo, na francuskoj pozornici odigrava se jedan komad "Sicilijansko večernje" o pokolju Francuza na Siciliji, koji obrađuje tematiku 13. vijeka i izaziva ovacije publike zbog svoje uspješnosti.
Dakle, Njegoš nije odabrao neki lokalni motiv, niti je on odabrao neki motiv koji bi bio posebno vođen dramatičnošću sopstvenog izbora, nego je on pronašao, kao i u "Luči mikrokozma" jedan motiv koji izuzetno dobro pokazuje evropsku komponentu srpske kulture u najboljem njenom najreprezentativnijem tonu", kazao je Lompar.

On je naznačio daje magistralni ritam srpske tradicije, kosovska tradicija.

Mediajtorka večeri, kojoj je prisutvovao i konzul Srbije Zoran Dojčinović, bila je prof. Ljiljana Čolan, u muzičkom dijelu nastupio je hor Srpskog pjevačkog društva Jedinstvo Kotor 1839, koje bilo I organizator književne večeri.