Arhiva

Dobronamjerni osamdesetogodišnji Novosađanin Radenko Suvočarev godinama unazad, ispred svoje kuće na muljanskoj ponti hrani golubove. Ovaj ljubazni gospodin, sa radošću je prihvatio da razgovara sa nama i ustupio nam mjesto pored njega na klupi koju zapljuskuju talasi. „Čovjek i golubovi su više nego prijatelji i imaju poseban odnos", priča nam Radenko, prisjetivši se da se još kao dječak u Novom Sadu družio sa vrapcima, golubovima, kokošima. Danas ga bude kljucanjem u prozor, ako zaboravi da ih nahrani. „Oni već znaju kada bi trebao da dođem i strpljivo me čekaju. Ali, desi se da od silnih obaveza kod kuće ne stignem da izađem i da ih nahranim, a oni me zovu, opominju", objašnjava dok mu ptice slijeću na ramena i jedu iz ruke. Više puta dnevno hrani ih hrpom hlebnih mrvica, ali ima tu još nečeg. „Povremeno svoje golubove počastim raznim zrnevljem, pšenicom, kukuruzom, suncokretom. Tada je za njih praznik", govori Radenko koji već dugo vremena prati njihovo lepršanje, potragu za hranom, njihove ljubavne igre. „Treba da vidite situaciju kada se ljubavni par posvađa. Perje leti svuda, a oni su toliko bučni. Desi se da i mene kljucnu po glavi, zato stalno nosim kačket kada ih hranim", priča nam on.

Društveni problemi današnjice, kao što su nezaposlenost, recesija na svim nivoima, ostavke, afere, sve ga to zanima, ali ne koliko obilazak i hranjenje svojih vjernih prijatelja koji su mu neizmjerno zahvalni na korici hleba. Tada, kaže nam, sve ove teme postaju nevažne, sporedne. Od malena proživljene trenutke zapisuje u svoj dnevnik, sada u prizemlju svoje kuće ima hrpu ispisanih svesaka koje nam je i pokazao. Posmatrajući jato golubova kako se grabi oko komadića hleba, pitali smo Suvočareva, zidara po zanimanju, da li je i on stigao da zgrabi svoje životne prilike i koliko je uspio da u mladosti bude jači i brži od drugih. Radenko je samo slegnuo ramenima, zagledao se u more i obalu Dobrote preko puta, uz komentar „Često ispred sebe, umjesto mora i Dobrote vidim obalu Dunava i Petrovaradinsku tvrđavu. Za mene je to isto, Boka, more, ravnica, spokojan put. Svaka je rijeka unutar svoga toka. Svakom čovjeku pouku daje da i on do sudnjeg dana u svome toku živi", tiho progovara Suvočarev, čvrsto stiskajući u ruci okrajak suvog hleba.