Arhiva

Pisac Nikola Malović nedavno je uspješno operisan u Opštoj bolnici Kotor. Tim povodom poslao nam je pismo koje vam prenosimo u cjelini:

"Ko do sada nije opazio kako smo – možda namjerno – formatirani na način da razmišljamo samo u kategorijama loših vijesti što u nas ulaze kao infuzija otrova, taj zasigurno ne vidi ni more dobrote u koje smo sve vrijeme deboto uronjeni...
Sredinom prošle setemane obreo sam se u kotorskoj bolnici gdje sam se saglasio s tim da u totalnoj anesteziji budem operisan krajem sedmice.
Niko se, da se razumijemo, ne raduje operaciji, ali sam sve vrijeme želio da vjerujem kako doktorica Vesna Potkonjak, specijalista opšte hirurgije, zna što radi. Materijalno ničim motivisana da mi da broj mobilnog telefona, našla mi se na strani – ako bih imao kakvih dodatnih pitanja, spram pripreme za hirurški zahvat.
Kao bivši profesor kotorske Gimnazije i Pomorske škole imao sam dozu nelagode – jer su me na svakom drugom kvadratnom metru kotorske hirurgije prepoznavale bivše učenice iz Medicinske škole, i radosno pozdravljale, prvo Maja, pa Jelena, onda Alisa – što godi egu, ali mu i smeta, jer se čovjek ne operiše, da se razumijemo, odjeven u veštitu sa kravatom...

I sad: biće da su glavnoj sestri, drugim ljekarima redom, i osoblju, moje učenice kazivale ko sam i što... te su me svi počev od dana kada sam došao da se nada mnome učini operacija, oslovljavali sa – profesore.
Iako vjerujem da je ok kada nekadašnjeg kapetana i dalje oslovljavaju sa šjor kapetane, nemalo sam se iznenadio kada je profesor Malović, tj. ja, dobio sobu broj jedan, povlašćen smještaj, sa udobnim krevetom, kupatilom, plazma-televizorom i klimom.
To što sam prije 47 godina rođen na nekoliko desetina metra dalje od mjesta na kome sam se probudio iz totalne anestezije – ne može da objasni tretman koji sam dobio, osim činjenice da su me učenice – po kojima me bolnica zvala profesorom – zapamtile po dobru.
Iako sam operisan od neodložne zdravstvene trice (ne dakle neke fatalne boljke) – u sobu broj jedan kotorske hirurgije ušlo je najmanje 15 osoba od podna do ponoći, što specijalista, sestara, osoblja, tehničara... sve ne bi li mi se našli na strani... što ja ničim nisam zamiritao, sem možda istorijom, vlastitim imenom, i djelom.
Koristim priliku da se stokrat zahvalim svima, prije svega doktorici Potkonjak, glavnoj sestri Sonji, anesteziološkinji Tatjani, mojim bivšim učenicama, i osoblju – što me obdržalo u uvjerenju da savršenih medaljona i dalje ima u zalivskom zdravstvu, čestitih ljudi, plemenitih karaktera, i rafiniranih posvećenika.
Ko do sada nije opazio kako smo – možda namjerno – formatirani na način da razmišljamo samo u kategorijama loših vijesti što u nas ulaze kao infuzija otrova, taj zasigurno ne vidi ni more dobrote u koje smo sve vrijeme deboto uronjeni".

Prof. Nikola Malović