Arhiva

U četvrtom ciklusu kolumni „Dva minuta" koje se u okviru programa Radio Kotora emituju ponedjeljkom od 9 i od 15 sati i reprizno subotom u 10.45 sati, Kotoranima se ove sedmice obratila profesorka klavira Marina Dulović.

Poštovani sugrađani,

Želim vam dobro jutro. U razmišljanju o čemu da govorim u ovom obraćanju ideju mi je dala nedavna vijest iz jednog crnogorskog grada kojom obavještavaju javnost da će nakon 40 godina (!) biti nastavljeni radovi na dijelu rekonstrukcije davno započetog Doma revolucije. Javno obraćanje uvjek pruža mogućnost da se ljudi informišu, pokrenu na razmišljanje, dijalog ili akciju, prosto to je prilika da neko čuje što je i meni danas cilj. Dakle, ponovo je tema Risan i Dom kulture, koji je inicijativom jednog teatrologa, srušen nakon zemljotresa i pretvoren u polivalentnu dvoranu – nezavršenu građevinu koja u trenutnom stanju predstavlja arhitektonski promašaj i veliku opasnost. Dakle, zadužbina velikog dobrotvora Vasa Ćukovića, Narodni dom kako se prvobitno zvao, u zemljotresu 1979. godine je bila oštećena , a potom srušena. Po riječima većeg broja stručnjaka i ljudi koji su sagledali probleme oštećenja na licu mjesta, nije bilo potrebno rušenje već sanacija. Dakle i naše nade su ušle u četvrtu deceniju očekivanja pa vjerujemo da će neko čuti vapaje građana Risna i možda pokazati interesovanje za pomenuto zdanje. Posljedice su mnogo složenije nego što jednim pogledom oka na betonsku građevinu možemo zaključiti. Prije svega srušena je Zadužbina čovjeka koji se smatra najvećim dobrotvorom i filantropom u današnjim okvirima Crne Gore. {mp3}dva/marina16jan17{/mp3}

Tokom više od tri decenije građanima Risna i brojnim mladim generacijama je uskraćen kulturni život i mogućnost edukacije kroz učešće u programima takve vrste. Sjećanja me vraćaju na vrijeme kada je Dom izgledao kao pozorište na kojem su i veći centri mogli da nam pozavide. Sagrađen je 1932. godine. Sami ulazak u predvorje, pored dva okrugla mermerna stuba, davao je utisak hrama kulture i prostora u kojem se čovjek osjeća dobro i uzvišeno. U prizemlju su se nalazile prostorije Gradske bibliteke sa čitaonicom ( koja je osnovana 1835. godine kao Prva Javna biblioteka u Crnoj Gori), Turistički biro, prekrasna sala sa pozornicom i garderobama za umjetnike, polukoncertnim klavirom na sceni, a na balkonu centralna loža i još po šest sa svake strane. Na prvom spratu su bile mjesne kancelarije , a na drugom učionice Muzičke škole. Iako ova tema zaslužuje više vremena, prostora i pažnje ukratko ću se osvrnuti na čuvenog dobrotvora, Rišnjanina Vasa Ćukovića koji je bio veoma inteligentan, promućuran, sa istančanim osjećajem za biznis.

U Denveru (Kolorado) postao jedan od najuglednijih građana učestvujući u javnom životu. Lično je poznavao Nikolu Teslu i Mihaila Pupina. Pupin mu je jednom prilikom rekao da će njegova dobročinstva biti upamćena , a on je odgovorio: ,, Činim dobro ne da bih ušao u sjećanje , već da bih ispunio svoju ljudsku dužnost". Vaso Ćuković nije zaboravio ni na svoj rodni kraj i pored Narodnog doma sagradio je bolnicu koja nosi njegovo ime (1941. godine), izgradio put do manastira Sv. Đorđa, dao sredstva za vodovodnu mrežu i elektrifikaciju, obezbjedio svih pet zvona na crkvi Sv. Petra i Pavla, finansirao izgradnju stepeništa i popločavanje glavnog gradskog trga u Herceg Novom, za Božić pomagao siromašne i bolesne, za sve zdravstvene jedinice u Crnoj Gori obezbjedio ambulantna kola i pokretni automobil sa rendgenskom opremom, utemeljio fondaciju ,,Zadužbina Lazara i Stane Ćuković" za školovanje siromašne djece iz Risna.......Do današnjih dana najveća dobrotvorna investicija je izgradnja Specijalne bolnice ,,Vaso Ćuković" koja je tokom svih godina postojanja sa svojim stručnim kadrom i osobljem nastavila misiju svog donatora. A Dom kulture zbog pogrešne odluke, nebrige, nepažnje ili nesposobnosti čeka nove generacije da isprave našu grešku.

Još jedan svjetli primjer u našem malom mjestu dobročinstva i humanosti je svakako i djelo Dimitrija Egorovića Ljubatovića. Takođe Rišnjanina, koji je imovinu stekao baveći se trgovinom u Moskvi i Odesi. Testamentom iz 1870. godine naložio je da se dio njegove imovine ,, ima upotrijebiti u građevinu jedne pravoslavne crkve, posvećene Sv. Dimitriju, u gradu Risnu u Dalmaciji, uz koju crkvu moraće se podignuti jedna bolnica sa ubožištem za 20 ostarjelih, od kojih 10 muškog, a 10 ženskog pola, sviju vjeroispovjesti grada Risna". Zgrada je nakon zemljotresa doživjela istu sudbinu kao Dom kulture. Vjerujem da se svi koji prolaze kroz Risan od strane Perasta, zapitaju kako na ovako lijepom mjestu, rtu koji se u Risnu naziva ,,Rtac" , stoji srušeni objekat na kojem se još uvjek nalazi tabla,, Zadužbina Dimitrija Đurova Ljubatovića, 1890. za uboge i bolne". Razmišljajući o humanosti koja je obilježila posljednje dane prethodne godine i akciji za malu Anđelu, koja je dobar primjer i svjetla tačka u otuđenosti, apatiji i nebrizi, misao me povela na one koji danas imaju (možda!) i previše.

Da li će ostaviti trag kao što su radili Vaso Ćuković i Dimitrije Ljubatović? Po statističkim podacima Centarlne banke iz aprila 2016. godine, Crna Gora ima 53 milionera. Vjerujem da će ovako svijetli primjeri filantropije biti putokaz onima koji u ovom vremenu mogu i trebaju pomoći i da će i oni ostaviti trag u korist društva i zajednice. I upravo kada sam htjela na računaru dati komandu za slanje ovog teksta pažnju mi je privukao novinski naslov teksta iz kulturne rubrike susjedne nam države: ,,Kolarčeva zadužbina pred zatvaranjem" . Možda je ipak trebalo da stoji – vjerovali ili ne? Nakon 85 godina još jedna zadužbina, Hram Muzike i Kulture, doživljava tužnu sudbinu! Ne, ne želim ni da čujem.

Dragi slušaoci hvala za vašu pažnju i do slušanja.

Profesorka Marina Dulović

Narednog ponedjeljka Kotoranima će se obratiti dekanica Fakulteta za turizam i hotelijerstvo Đurđica Perović.