Arhiva

U novom-četvrtom ciklusu kolumni „Dva minuta" koje se u okviru programa Radio Kotora emituju ponedjeljkom od 9 i 30 i od 15 sati i reprizno subotom u 10.45, Kotoranima se ove sedmice obratila arhivistkinja u penziji Anita Mažibradić.

Dobar vam dan dragi sugrađani,

Čast mi je i zadovoljstvo da se opet obratim vama sa kojima dijelim ubjeđenje da je, bez obzira na sve, lijepo živjeti u Kotoru i biti njegov građanin.
Kada neko iz nekog velikog grada dođe u naš mali, veliki Kotor, pa još u vrijeme kada nas kruzeri i vojska turista napuste, obično kaže: ,,Blago vama, vi ovdje mirno živite!" Nema trke, žurbe ni one velegradske nervoze". Pomislim: ,,I jest tako, ali i nije, zavisi od godišnjeg doba, a i mnogo čega drugog".
Rekla bih da je oktobar mjesec izvjesne gradske opuštenosti, bar za one koji više ne žure ka svojim radnim mjestima. Imaju priliku za neobavezne šetnje, razgledanje i razmišljanje. A Kotor je zaista grad za razmišljanje.
Jedne novembarske kišne večeri, prošle jeseni, vraćala sam se iz grada, pa prešavši most kod Sjevernih vrata, okrenuvši se prema zidinama i vratima na Rijeci, nad kojima je urezan čuveni natpis i godina uplovljavanja neprijateljskog brodovlja Hajredina Barbarose, ustanovila sam da nema prolaznika osim mene. Mrak uveliko pao, rijeka u mraku crna, sa ponekim odbljeskom svjetlosti po površini vode, zidine još mračnije zbog patine vremena, a gradska vrata stvaraju tjeskobu. Nad zidinama promaljaju samo crkvene kupole. Da mi je neko rekao tada da se nalazim u XVII ili u XVIII vijeku ja bih mu povjerovala. Iskreno, ne bih se ni bunila. Dopada mi se ta smirenost davnih slika Kotora koje su do danas sačuvane; kao što me početkom ljeta raduje pristajanje kruzera; šarena masa veselih i radoznalih turista, koji, tek što su sišli s broda, stižu do podnožja planine, gdje se u prastarim zidinama i tvrđavama okruženom prostoru ushićeno dive kamenom gradu kojemu se ovdje nisu nadali. Mi ih, onako u sebi, pomalo grdimo, ne možemo proći kroz glavna gradska vrata, a žuri nam se; ipak, uživamo u toj šarenolikoj slici i pozornici; gledamo Kotor tada njihovim očima i bivamo iznova ponosni gdje živimo.

{mp3}dva/anita2410{/mp3}

Jednog jutra ovoga oktobra, prelazim most i stižem do Parila. Hoću da nastavim put, ali ne daju. Bacim pogled, okupili se neki čudni ljudi, čudni zbog svojih neobičnih vojničkih odora. Snima se igrani film. Statisti strpljivo čekaju da uđu u kadar. Turisti se nekako provlače do slobodne ulice, zastajkuju začuđenih pogleda, ne znajući u kakvom kolu su se našli. Statiste to zabavlja, a i ja sam slučajno ulovila uplašen izraz na licu strankinje, koji se može sresti samo u ,,Skrivenoj kameri". Turisti zagledaju poveliku gomilu kamenja koja se sručila sa starog i već malaksalog gradskog zida. Razmišljam: zašto se srušio baš tu? Da ga davno baš onaj opasni Barbarosa nije ranio kljunom svoje galije"!
Tražim slobodan put do Trga sv. Tripuna. Pred restoranima stolovi opremljeni za ručavanje već čekaju. Turisti izlaze iz Katedrale tiho i dostojanstveno, sa jakim utiscima, bar tako mislim. Oktobar je mjesec, oblačno je I svježe, nema kupanja I sunčanja, dakle, to su neki ozbiljniji ljudi koji su u potrazi za još neviđenim istorijskim I umjetničkim vrijednostima, za razliku od onih koji u julu i avgustu protrče kroz grad.
Sa terase ispred hotela ,,Vardar" posmatram dio glavnog Trga. U vidokrug mi uđe jedna nadrealna slika: neki ljudi na uzdi vode jednog krupnog jahaćeg konja i zamiču s njim u ulicu prema Opštini. Aha, i konj ide na snimanje filma, zaključila sam. Kotor je zaisdta jedna velika scena, začinjena djelićem svog ,,vremeplova".
Kotor je grad za razmišljanje: znam da je bio davno u Evropi, kada je imao sve što su gradovi i u civilizacijskom krugu Mediterana imali, a je li to danas? Već nekoliko godina obasipaju nas izjavama: ,,Čeka nas put u Evropu", ,,Kada uđemo u Evropu..." itd. Sve me to podsjeća na pripremu nekog velikog putovanja i pakovanje prtljaga; kada dobijemo znak svi ćemo zajedno s koferima ući u voz. Ma, ljudi moji, ne idemo mi nikuda! Tu smo i tu ostajemo. U međuvremenu, hajde da se bavimo kreiranjem boljih obrazovnih, zdravstvenih, ekonomskih, i posebno kulturnih aktivnosti koje bi značile poboljšanje svakodnevnog života.Kako? Svakako ne pojedinačnim poduhvatima, već timski, podvlačim – timski - od strane nekoristoljubivih, čestitih I stručnih ljudi; zatim živom saradnjom, na primjer, u kulturi; mislim na muzeje, galerije, javne I crkvene arhive, kulturne centre, biblioteke, službu za zaštitu spomenika kulture...mislim da i kotorske škole predstvaljaju rasadnik raznih talenata i volje koju treba iskoristiti. Dakle ne putujemo, već čekamo Evropu, prikupljajući pogubljene vrijednosti. Evo kako za početak: da ne škrtarimo na ljubaznom osmjehu, srdačnom pozdravu, da skinemo mrki izraz lica, zatomimo u sebi mržnju. Znam, teško je – Kotor je pod stalnim mijenama pogubnim za njegovu privredu, tradicionalne ustanove I kulturu. Kako primjećujem, Kotor sklon defetizmu i fatalizmu, polako se budi. Smatram da Kotor i sada ima svoj specifični gradski potencijal: njegovi trgovi stvoreni su za divne susrete, razgovor i dogovor i lijepo druženje; za divne predstave – pozorišne, operske, baletske...uz zajedničku nadu da će se u nekom skorašnjem vremenu sve to odigravati u jednoj novoj, velikoj dvorani koju Kotor zaslužuje; gdje će organizovati svoje čuvene fešte, pjevati i plesati...Osjećam i ovo: Kotor ne podnosi galamu i vrisku, agresivna ponašanja, prejaku elektronsku muziku. Za njega je zvuk violine, klavira, flaute , gitare...pjesma ptica u parku. Ne podnosi nered, kič-izloge; napuštene i zapuštene zgrade i zarobljen ionako skučen prostor.
Kotor ne podnosi ogoljenu gordost, pakost i praznjikavu taštinu; spoznajmo lijepo i vrijedno i van kafea; bez kupovine markiranih krpica i kilograma kozmetike i šljaštećeg nakita; da razlikujemo jutarnju, poslovnu i večernju modu. Njegujmo dobronamjernost, empatiju i solidarnost. Pravi građanin, odnosno građanka ne podnosi provincijalne navike propitivanjem sa ,,ko, što, gdje, kada, kako i zašto"; pa ni trgovca koji smjelo procjenjuje kupovnu moć svoje mušterije, uz uobičajenu primjedbu: ,,Skupo je, nije za vas"; ni jurišanje u tuđu privatnost; ni obraćanje starim ženama sa "baba", "strina" i td. Jer baba može biti samo svojim unucima, nikome više. Ako se baš svakoj ženi, bez obzira na obrazovni, socijalni, starosni status obratite sa ,,gospođo" vjerujte, nećete pogriješiti. Svaka gospođa nije doduše i dama. Ne pričajmo samo o novcu, ima i drugih tema. Zar je već anahrono tvrditi da ,,U najmanjim kućama žive najsretniji ljudi" i da su uljudnost i poštenje, empatija i solidarnost prevaziđene kategorije.
Kotor se ovih, ponekad depresivnih kišnih dana, odmara od najezde turista, rašomonski obojenih izbornih kampanja i uzbudljivog izbornog dana. A ja razmišljam o demokratiji koja se uči već u djetinjstvu, za roditeljskim stolom, gdje se mogu složiti dvije, pa i tri generacije i odakle izlazi već u mladosti tolerantan, slobodoljubiv, i slobodnomisleći građanin. A svi oni jednaki su pred zakonom u jednako njima pripadajućoj državi, od prirode prelijepoj Crnoj Gori.

S uvažavanjem i poštovanjem, do naredne emisije,
Anita Mažibradić

Naredne sedmice u okviru rubrike "Dva minuta" Kotoranima će se obratiti najtrofejniji crnogorski sportista Mirko Vičević.