Arhiva

U novom - 4. ciklusu kolumni „Dva minuta" koje se u okviru programa Radio Kotora emituju ponedjeljkom od 9 i od 15 sati i reprizno subotom u 10.45 sati, Kotoranima se ove sedmice obratila profesorka klavira Marina Dulović.
Poštovani sugrađani, slušaoci Radio Kotora dobar vam dan.

Kao što sam završila prošlog puta moje prvo javljanje riječima da ću nastaviti na temu kako ujediniti dva svijeta, svijet umjetnosti koji čini duh grada živim a Kotor prepoznatim, i svijet turizma koji donosi određene benefite i koji je učinio da Kotor postane popularna destinacija, a pritom da ne ugrozimo jedni druge već da svima bude udobno i da svi nađu mjesto za sebe, nastavljam sa željom da moje javljanje podstakne i druge na razmišljanje i hrabrost da kažu, a nikako sa težnjom da kažem ,, ja znam kako". Nikada se ne zna dovoljno.
Kako odgovoriti Gradu na izazov? Kako se nositi sa njim? Da li su naša nejaka pleća premalena za teret koji nam je ostavljen u naslijeđe, sa svim svojim kamenim bogatstvom, graditeljstvom, spomenicima, kulturom i naravno životom grada koji se mora održati. Neko će reći ,,Grad je izgubio identitet". Da li je? Dok su ljudi u njemu koji imaju dovoljno ljubavi da ga vole, njeguju i paze, on će ostati svoj, ponosan i gord. Na žalost postoji doza usporenosti, nedostatak mentalne i duhovne snage, nezainteresovanost njegovih stanovnika i ignorantski odnos u stilu ,,ma nije me briga". E ne treba da nas nije briga. Da li će neko drugi doći i promjeniti našu stvarnost, urediti sve što nije u redu ili je to naš zadatak? Možda bi rado, ali mi to valjda nećemo dozvoliti.{mp3}/dva/marina0310{/mp3}

A Grad je jedan veliki hram, božanstvo kojem se treba diviti prilikom svakog ulaska u njegovo carstvo. Posmatram ga kako se ponosan, mnogo bolje nego njegovi stanovnici prilagođava novonastalim situacijama. Prima ljubazno sve turiste i posjetioce koji mu se dive ali često i ranjavaju. Ili je to samo prividna tolerantnost? Ne želim ni da pomislim na mnoge slične gradove, koji su pod invazijom i okupacijom turista izgubili sebe. Ne, mi to nećemo dozvoliti jer je Kotor oduvijek znao kako, umio i opstao. To je suština njegovog bitisanja. U obavezi smo da pružamo, razmišljamo, ukažemo i ostavimo trag. Od intelektualne širokogrudosti i pogleda koji seže u daljinu zavisi njegova i naša budućnost. Nova su vremena, drukčiji prioriteti i navike. Čitav svijet se vrtoglavo mijenja ali u Kotoru zvuk koraka na pločnicima zvuči sigurno isto kao prije mnogo vijekova. Trgovi su preplavljeni ugostiteljskim mobilijarima i ne služe svojoj svrsi, a ulice sve više liče na šarene ringišpile sa kojih vise jeftini suveniri. Globalizacija je pronašla jedan lijepi grad koji izvire iz mora i sada diktira svoja pravila.Izmedju neba, kamena i mora ostaju mudri ljudi koji, sigurna sam znaju kako i koji put da slijede.....
Ekipa slobodoumnih ljudi koji iznad svega imaju dobru namjeru i vole ovaj grad, okupila se kako bi pripremili predstavu na temu Kotora, koja je više puta reprizirana i privukla veliku pažnju kao i naklonost publike. Družeći se sa njima neko kratko vrijeme, na jednoj probi čovjek koji se prije par godina doselio u Kotor i bavi se privatnim biznisom, slušajući ostale koji su svojim dobrim namjerama, iskustvom i željom da bude bolje, gradili predstavu rekao je: ,,Slušam vas i čudim se zašto vi stalno govorite protiv Kotora. A meni je ovaj grad dao sve. Ja ga neizmjerno volim". ,,Eto ti na" – rekli bi Kotorani. Da li dovoljno cijenimo i poštujmo ono što imamo? Smatram da uopšte nije važno ko je, odakle i kada došao jer su i sam Grad sagradili mnogi koji su dolazili, ali smo svjedoci da ponekad u svom ponosu malo i posustanemo.
I tako dani prolaze, turisti dolaze i odlaze a pitam se ponekad šta odavde odnose? Da li očaranost, dobar utisak, preporuku za prijatelje, ili nešto drugo. Da li smo dovoljno pripremljeni i makar elementarno ljubazni? A na temu naše ljubaznosti evo jedan običan dan i susret turista sa našim mentalitetom:
Slika 1.
,,Ajde pasaj više" reče jedan naš sugrađanin žurnim korakom mimoilazeći se sa turistima koji letargično hodaju ulicama Grada.
Slika 2.
,,Ajde bjež'. Dosadni ste. Samo slikavate bez veze."Reče vlasnik prelijepe kuće - nekada palate koju je zidala poznata kotorska porodica.
Slika 3.
,,Je li iko ostao na taj brod ili ste svi vanka izašli "? Na pješačkom prelazu redovna slika.
Ipak, da nije sve tako crno govori podatak da se mnogo bolje govore strani jezici u gradu i da turisti sve manje nailaze na prepreke te vrste, da je ugostiteljska ponuda osvježena sa otvaranjem nekoliko novih savremenih objekata, da su novi Hosteli u gradu različiti od uobičajenih socijalnih smještaja (tog tipa) postali veoma popularno i omiljeno sastajalište mladih iz cijelog svijeta, da otvoreni panoramski autobusi sve više turista odvode u obilazak Boke prema Risnu i Perastu, što u izvjesnoj mjeri pravi rasterećenje gradske gužve i čini Rimske mozaike i Gospu od Škrpjela još popularnijim izletištima. Sigurna sam i da nam mnogi primorski gradovi zavide zbog tolikog broja turista i ambijenta kojeg oni svakog dana stvaraju, jer nije lako pratiti pogledom kroz zaliv vodene gromade koje imaju za cilj samo Kotor. Dakle, moramo shvatiti i cijeniti da mnogi žive od zidina, i prošlih vremena. Da upravo oni zajedno sa svima nama treba da budu svjesni značaja ovog kamenog bogatstva i da ga ne posmatraju kao gomilu zidina i spomenika koji donose novac, već da ga poštuju prije svega i vraćaju stalnom brigom i dobrim djelima.
Eto opet sam se raspričala a nisam sve rekla. Nastavak slijedi. Srdačan pozdrav i do slušanja.
Marina Dulović
Narednog ponedjeljka 10. oktobra Kotoranima će se obratiti umjetnički fotograf dr Stevan Koridić.