Arhiva

U sklopu Dana otvorenih vrata, u Dukley Art Centru u Kotoru (zgrada Jugooceanija) danas u 17 h biće otvorena zajednička izložba trojice američkih umjetnika, Adetomiva Gbadebo-a, Ajzeka Adena i Dešona Dima-a, koji su proteklih mjesec dana bili korisnici rezidencijalnog programa Dukley European Art Community, uz finansijsku podršku ambasade SAD u Crnoj Gori

Nakon otvaranja ove izložbe biće upriličena i promocija novih rezidenata, 5 mlađih crnogorskih umjetnika koji će narednih dva mjeseca biti korisnici rezidencijalnog programa DEAC. U ateljeima u zgradi Jugooceanije tokom ovog perioda radiće Aldin Rastoder, Tijana Gordić, Vlatka Vujošević, Brigita Antoni i Jelena Pavićević.

Upravo naziv izložbe trojice američkih umjetnika „Različiti Amerikanci", eksplicira i njen karakter: riječ je, naime, o tri veoma različite umjetničke pojave – tri različita pristupa umjetnosti, tri različite umjetničke i kulturne baštine koje ih određuju.

Adetomiva A. Gbadebo rođen je u Abeokuti, Nigerija kao potomak dviju kraljevskih porodica: Gbadebo porodice od Abeokute, i Ademiluji porodice od Ilé-Ifè. Omo Oba (Princ) Gbadebo koristi svoje Joruba nasljeđe i životno iskustvo za stvaranje radova koji se baziraju na emocijama i na putovanju koje život ušiva; on je otjelovljenje duhovnog transa tokom stvaranja. Joruba duhovnost, koja podučava o komunalnoj emfazi, tradicionalna muzika, kao i aktivista i muzičar Fela Anikulapo Kuti imaju veliki uticaj na to što Gbadebo danas stvara žestoke i govorljive umjetničke radove.
Omo Oba Gbadebo kaže: "Ja stvaram umjetnost za budućnost svoga bića, za bića onih koji su došli prije mene, i za one širom svijeta kojima je potrebna inspiracija i nada, kako bi se bavili prosperitetom i neslogom čovječanstva, kao i očuvanjem Joruba kulture i filozofije. Ja stvaram kako bih izazvao prethodni neupitni intelekt ljudi. Želim da moj narod, kao i oni kojima je stran moj način života, imaju na umu odakle su došli i kuda treba da idu, u potrazi za održivom ravnotežom života".
Opisujući sebe, Gbadebo kaže: "Ja sam običan, i smrtan, Joruba čovjek; brod koji dijeli svoju filozofiju i putovanja sa svima; koji želi prosvećeniju budućnost čovječanstva – socijalnu, moralnu, ekonomsku i duhovnu".

U svome tekstu Monohrom za Crnu Goru, Ajzek Aden objašnjava tri dijela svoga rada realizovanog u Kotoru: atelje koji je koristio tokom boravka u Kotoru bio je zapravo prostor u kojem je od PVC 30 cijevi skoro svakodnevno pravio novu instalaciju – skulpturu koja bi bila napravljena uz korišćenje aksiomatskih principa. Aksiomatske strukture su napravljene oslanjanjem na arhitektonske parametre prostora i ravnoteže. Aden je napravio više od dvadeset takvih skulptura.

U izložbu, takođe, uključeni primjeri slikarstva iz njegovog Zombi tonalista perioda. U savremenom slikarstvu sada postoji pokret koji se naziva Zombi formalizam. Ovaj slikarski stil se često karakteriše kao umanjenje umijeća kroz ironičan pristup formalističkom slikarstvu, koji pretpostavlja da je slikarstvo mrtvo, a da se njegov leš vukao kroz savremenu istoriju kao neka vrsta zombija. Adenov odgovor na ovaj pokret se zove Zombi tonalizam, koji evocira hibridno-kulturnu sklonost ka tajnovitom, poput one koja se prepoznaje u izmaglici sumraka. Ovi radovi su nastali pod uticajem boravka u Crnoj Gori.

Osim toga Aden je napravio dva velika monohroma od industrijski obojenog PVC platna. Potom je ove radove postavljao na golove na fudbalskom igralištu nedaleko od Jugooceanije. Takođe je jedan od ovih radova postavio tako što ga je naslonio na bager (građevinska mašina), uz Bokokotorski zaliv iza Jugooceanije. Ova dva djela su primjeri njegove kontinuirane serije pod nazivom Slikarstvo u proširenom polju. Ova serija evocira podsticajni esej Rosalind Krauss, Skulptura u proširenom polju.
A iza zgrade Jugooceanija vidimo kako u Bokokotorskom zalivu pluta jedna poetska instalacija ovih monohroma, koja pokazuje autorove ideje slikarstva u proširenom polju: kao što land-art traži da se napuste galerijski okviri, tako i ovi radovi funkcionišu kao jedna vrsta savremenih morskih pejzaža, plutajući u zalazak sunca.

Na kraju, Dešon Dima, umjetnik iz Njujorka, povodom svoje participacije na zajedničkoj izložbi, koju naslovljava Neo-ikona, između ostalog ističe:

„Na osnovu informacija o prostoru Crne Gore i sektaške istorije bivše Jugoslavije uopšte, Neo-Ikona koristi slikarstvo kao platformu za 'san' o traumi i vremenu. Veći dio posla zavisi od napetosti između ljepote i nasilja. Ova izložba sugeriše da ljepota nikada nije nepovrijeđena, ili 'čista'. U skladu s tim, Dima ponovo zamišlja ljepotu kao bolan proces koji ovlašćuje samu mogućnost iskupljenja - ljepota postaje cijena koju treba platiti za spasenje. Na ovaj način, ljepota predstavlja metaforu za duhovni postupak koji djeluje na ljudsku dušu i na kolektivne načine razmišljanja."