Arhiva

U rubrici „Dva minuta", koju emitujemo svakog ponedjeljka od 9.30 i 15 sati, sugrađanima se u ponedjeljak obratio arhitekta Saša Dender, član Bokeljske mornarice i predsjednik Zajednice Italijana Crne Gore poznat po svojim „prokotorskim" zalaganjima na društvenim mrežama.
Drage moje Kotoranke i Kotorani,
cilj mog obraćanja preko Rado Kotora je da pokušam da informišem građane o onome što se dešava sa Kotorom, o postojanoj devastaciji svega sto nam je ostavljeno u nasljeđe zarad bezobzirnog profita, sa nadom da će te informacije možda pomoći da ljudi shvate težinu situacije. Tek kada se razvije svijest kod većine građana da je naša, kotorska, kulturna baština ugrožena, može se očekivati i reakcija. Jer, najgore što nam se se može desiti i što nam se dešava je apatija i indiferentnost prema onome što nam se nameće, što neko drugi, sa strane ili odozgo svejedno, odlučuje o nama i našoj budućnosti kao da smo imbecili, a bez ikakve reakcije sa naše strane. Mnogi moji prijatelji mi govore - što ce ti ta priča, i onako je sve gotovo, ništa se ne može uraditi, strašno me pogađa to što ni kod njih kao ni kod mnogih drugih Kotorana, naročito mladih, jednostavno ne postoji svijest o značaju grada Kotora, o značaju kotorske kulturne baštine za njihov, za naš, za moj identitet. A upravo to, gubljenje identiteta kod građana Kotora i apatija dovode do toga da ljudi, koji uglavnom nisu Kotorani, mogu da manipulišu sa nama kako ih je volja, da uništavaju i prodaju sve što je naše, kotorsko, što je nama ostavljeno u nasljeđe.

Polako, ali sigurno gubimo i jezik i običaje, gubimo građane i sam grad, pogledajte samo kome su ga sve prodali ili iznajmili. A najgore je to što svojom indiferentnošću, a naročito odsustvom svijesti o tome što smo, gubimo one dvije bitne građanske odlike, da se osjetimo odgovornim za svoje nasljeđe i za svoju budućnost i da pokažemo otpor.
Grad Kotor, samo da podsjetim da je grad Kotor ovo što se nalazi unutar bedema, između Gurdića, Škurde i mora, u kojem po popisu živi ne više od 900 stanovnika od kojih su stotinjak Kotorani, posjetilo je prošle godine, prema podacima TO Kotor i Luke Kotor, više od 360 brodova koji su doveli 300.000 putnika, dok je individualnih posjeta, naročito iz Dubrovnika, bilo više od 200.000. Znači, prema svim navedenim podacima, Kotor je prošle godine posjetilo preko 500.000 turista, što čini da na jednog stanovnika grada došlo 500 kruzing turista, 500 na jednoga, pa se onda čudimo zašto građani napuštaju grad. A koliko para ostavljaju ovi silni turisti gradu Kotoru i državi? Prema podacima kojima nas bombarduje TO Kotor, turista u Kotoru prosječno potroši oko 42€. (Kako se došlo do ove cifre nije mi jasno, osim da je doslovce prepisana iz hrvatske studije o Dubrovniku, jer, koliko mi se čini, u Kotoru niko nije sproveo takvu vrstu istraživanja). U svakom slučaju, prostom računicom, hajde da uzmemo ne 500.000, neka je 400.000 turista koji potroše po 42€, dolazi se do cifre od 16.800.000€ što je za 2.400.000€ više od cijelog planiranog budžeta Opštine Kotor za ovu godinu. Pa neka od tih 16.800.000€, suvenirnice, kafići, restorani, butige, muzeji, crkve, prevoznici, taksisti, vodiči, luka, opština, država uzmu svoje, što je sa ostatkom? Koliko su od tog ostatka opština i država uložile u grad Kotor od kojeg prihoduju, kako kaže računica, 16.800.000€? Ništa! A čitav koncept turističkog odnosno kruzerskog buma koji nije bio planiran nego nas je prosto zadesio, temelji se na ovo malo prostora u zidinama tj. na gradu Kotoru (ili kako ga neki nazivaju "starom gradu", kao da postoji novi). U grad se ne ulaže, o njemu se ne razmišlja ozbiljno kao o mjestu za život ljudi, već samo kratkoročno i komercijalno, u Kotoru se više ne živi, već samo troši i na brzinu zarađuje. Razvojna politika opštine i države grad je podredila turistima, žrtvujući pri tom njegove stanovnike i na taj način mijenja se identifikacijska slika grada, razbija se njegov duh, kultura i samo njegovo biće. Najgore je od svega što ljudi koji žive u Kotoru uglavnom nemaju veze s turizmom, osim što moraju trpjeti posljedice komercijalne eksploatacije grada vezane sa njim. Vlasnici suvenirnica I restorana koji su preplavili Kotor ili velikog dijela apartmana koji se iznajmljuju, hotela I hostela uglavnom ne žive u Kotoru, žive negdje drugdje, a Kotorani trpe posljedice bezobzirnog biznisa.Svima koji misle drugačije, predlažem da porazgovaraju sa nekim od ove rijetke, ugrožene vrste o kvalitetu života u Kotoru.
Kada kažem da se od onih silnih para koje zarađuju na Kotoru ne vraća ništa gradu, volio bih da me neko od nadležnih demantuje i nabroji što je to uradjeno u Kotoru gradu u posljednjih dvadesetak godina, osim privatnih investicija u preprodaju stanova, u kafiće, suvenirnice i hostele? Dobro, hajde, da ne griješim dušu. za ovoliko godina i para desio se Sv. Pavle i ono malo brljanja po bedemima. Da li je uloženo u infrastrukturu? U privredu? U obezbjedjenje uslova za život i povratak stanovništva? Ili u Sanđovani koji je velika sramota grada. Polomljeni i izvaljeni skalini, razrušeni parapetni zidovi sa kojih se krade kamen ili se prosto iz obijesti lomi i uništava, drveće koje raste iz zidova, odaju sliku kao da je zemljotres jučer prošao a ne prije i trideset i pet godina, odaju sliku opšteg nemara i nebrige onih kojima je povjereno da se staraju o bedemima, a koji ubiraju ogroman prihod od ulaznica svake godine.Ono malo što je urađeno, urađeno je na tako nestručan i primitivan način da se čini da je bolje pustiti bedeme da dostojanstveno umru nego da se dodatno devastiraju nestručnim izvodjenjem. A nije da nema para kako pokazuje računica. Pitanje je, kako reče onaj vojvođanski političar, čije su naše pare?
O Kotoru za Kotorane,
Saša Dender
Obraćanje možete poslušati i putem sljedećeg linka https://soundcloud.com/radiokotor/dva-minuta-sase-8septembar-2014.

Sljedećeg ponedjeljka sugrađanima će se obratiti arhitektica Vlasta Mandić, voditeljka „Bisernica Boke" i i autorke „Bokeške kužine".