Arhiva

U novom – četvrtom ciklusu kolumni „Dva minuta" koje se u okviru programa Radio Kotora emituju ponedjeljkom od 9 i 30 i od 15 sati i reprizno subotom u 10.45, Kotoranima se ove sedmice obratila arhivistkinja u penziji Anita Mažibradić.

Poštovane građanke i građani, Kotoranke i Kotorani, želim vam dobar dan. 

Počašćena ljubaznim pozivom od strane gospođe Vjere Banićević, direktorke Radio Kotora, da učestvujem u radio emisiji Dva minuta - našla sam se u nedoumici: da li mogu odgovoriti zadatku s obzirom da nisam rođena Kotoranka. Doduše, već nekoliko decenija živim i radim u ovom jedinstvenom gradu, i to ne slučajno, pa smatram da mi je dužnost da nešto kažem, pa makar se moje prve riječi svele na to kako ja doživljavam ovaj grad.

Davnih pedesetih godina prošloga vijeka, još od gimnazijskih dana u Kotoru, krenula je moja fascinacija ovim gradom stiješnjenim među zidinama, koji se od davnina počeo rađati pod gromadom Lovćena i na pjeni prelijepog zaliva. Grad koji je to bio i ostao uprkos mnogim i čestim istorijskim mijenama tokom kojih se s mukom borio, kao i što se i danas bori, i tako će biti dok je svijeta i vijeka. Prvo mislim na mnoge strane vladavine kojima je bio, htio ne htio, izložen, na mnoge kataklizme koje su ga pratile i ranjavale. Danas se opet bori za svoje obrise mediteranskog grada, sa svim pozitivnim obilježjima koji mu, po nekoj logici stvari pripadaju. Bez obzira na sve, Kotor je uspio da očuva svoj gradski duh koji je proizašao iz njegove arhitekture, njegove kulture, njegovog načina života i, iznad svega, njegove multikulturalnosti. Tvrdim da je oduvijek odisao kosmopolitizmom, što je u skladu sa pomorskim i trgovačkim tendencijama onih koji su tu živjeli i onih koji su u Kotor vjekovima dolazili. Jer, Kotor je uvijek bio otvoreni grad.

Mislim da okolnost što se u Kotoru nisam rodila, nimalo ne umanjuje moju sposobnost da osjetim ukupnu ljepotu ovoga grada i njegovog zaliva. Imam utisak kao da su u svojoj igri stvaranja Kotora i njegovog zaliva zemaljske sile u nekom svom nesporazumu sa onim nebeskim, zastale za tren, zamrsivši žestoko, u svom dramatičnom hodu, kopno i vodu i izvajale pri tom ovaj magični krajolik. Ne mogu se oteti svojoj neodoljivoj fascinaciji Bokom - tom čudu prirode - doduše, više čudu prirode, nego izostaloj kreaciji i zahvalnosti njenih dužnika. A Stvaralac nam je svega dao: čarobni je zaliv izvio u arabesku, u vodenog leptira, pružio iluziju o pomjeranju slika učincima mora i sunca, ostvario nepredvidljivost boja i sjenki. Boka živi pred posmatračem kao more, kao moreuz, kao fjord, kao jezero, kao rijeka, kao litica, kao otočić; čas je pod suncem blistava, čas pod oblacima tamna, čas šibana kišom i sumorna; pod jugom nemirna, pod burom bistra; i ponovo suncem obasjana.{mp3}dva/anita0509{/mp3}

Oduvijek sam se prepuštala pustolovini da obilate prirodne darove Boke kao snažnu baroknu senzaciju doživim; osjećala sam ljepotu prirodnih darova, njihovih boja i mirisa; krajolika u kojemu se mimoza i kamelija inate sa snijegom i ledom na visokoj planinii, gdje se šire mirisi bora, čempresa i slanog mora, pinije i eukaliptusa, masline i naranče, ruzmarina, lovorike, mirte, vrijesa i raskošno procvale žuke; gdje oleandar i agava iz kamena rastu, gdje iz zaostalog plemićkog grba plavi cvijet cvjeta, gdje nas mame raspuknuti šipci, zrele smokve, čudni rogač i maginja, i uz potok na drači preslatka kupina; gdje se čokot loze sa maslinom grli, gdje odrina, cvijeće, poneka murva, počuo i pižuo i najmanju kuću krase; gdje u mandraću preostale drvene barke pod mjesecom svečano miruju.

Donijela sam, dakle, u Kotor pun kovčeg slika i snažnih utisaka. A Kotor - gostoljubiva kamena dvorana; i pozorišna i koncertna i karnevalska - internacionalna. Svim čulima u njoj osjetim duh što izvire iz kamena Kotora: dok hodam njegovim ulicama, njegovim trgovima, dok prolazim kroz njegova troja vrata; doživim da me privuče neka za mene nova ulica ili kaleta kojom nikada dotle nisam prošla; da po prvi put ugledam neki grb uklesan u kamenu na pročelju palate ili kamene kuće; da po prvi put opazim neki gotički ili barokni ukras koji do skoro nisam primijetila. A gdje su tek portali, voltovi, terase, prozori, stepeništa, balkoni, viđenice, skriveni đardini, samostanski klaustri, crkve, oltari...I Katedrala kao iscrtana na svojoj nadrelističkoj pozadini. Možete li je zamisliti na nekom drugom mjestu?! Tu su i kotorski pločnici kojima su gazile vojske mnogih evropskih carstava i mnoge okrunjene glave. I ti gradski pločnici, gradska riva i gradska pjaca su Kotor koji volim. Sjećam se još stare, neprepričane kafane ,,Dojmi", romantičnog hotela ,,Slavija" gdje smo prošloga vijeka uz ,,Gaudeamus igitur" započinjali proslave maturskih večeri. Sjećam se Gimnazije, divne kamene zgrade na Benovu odakle smo često odlazili na predstave kotorskog profesionalnog pozorišta. Sjećam se prvog hotela ,,Fjord"- hotela po mjeri Kotora. Kotor se vjekovima gradio i restaurirao, pa opet je na našu sreću ostao ovolicki: mali, ali veliki; grad sa bogatom istorijom gradskog i građanskog života; sa svojim zakonodavstvom, prastarom gramatikalnom školom, starom nautikom, sa prastarim ustanovama zdravstvenog i socijalnog karaktera: zdravstvenim uredom, lazaretom, bolnicom, zakloništem siromaha, ubožištem, nahodištem itd. U gradu je odavno kotorska Biskupija, bratovštine kao vjerske i humanitarne cehovske organizacije, sudovi, notarske kancelarije, lučka kapetanija...I ustanove kulture novoga vremena... Kotor jednostavno građaninu imponuje - svojom davnašnjom kulturom, svojom tradicijom, svojim identitetom. Veliki je po svemu pomenutom, ne trebaju mu megalomanske ambicije, već čuvanje, njegovanje i uljepšavanje malim sredstvima i našim trudom. Želimo, dakle, da ne sakrijemo pogled na vjekovni Grad sa broda, ili sa Lovćena. Želimo da ostane u svojim tradicionalnim i mediteranskim obrisima: bez nekog opet ružnog hotela, ružne betonske zgradurine, rugobnih betonskih potpornih zidova, oburdanih zelenih strana obale i izbetoniranih i zagrađenih plaža. Neka ono poetično i aktuelno pitanje ,,Đe se kupaš?!" dobije lijep odgovor.

Anita Mažibradić