Arhiva

Odnos između roditelja i djeteta je iskustvo koje najviše nagrađuje i donosi najviše zadovoljstva. U isto vrijeme ono je jedno od najtežih i najsloženijih iskustava.

Ovaj odnos je često opterećen frustracijama ili nerazumijevanjem zbog loše komunikacije. Nenasilna komunikacija nas upravo vodi u preoblikovanje načina na koji se izražavamo i čujemo druge.

Kako je za Radio Kotor kazala psihološkinja Ranka Šarenac konsultantkinja za oblast roditeljstva i edukaciju, ovakva vrsta komunikacije istovremeno nas usmjerava na iskreno i jasno izjašnjavanje, uz obraćanje pažnje na drugoga s poštovanjem i empatijom.

„Svi roditelji su na neki način eksperti za roditeljstvo. Na mojim predavanjima i radionicama najčešće pitam roditelje da li imaju neku ideju ko je po njima trenutno najbolji ekspert na svijetu za pitanje roditeljstva i vaspitanja? Najčešće se većina iznenadi kada čuje odgovor, ali neki od njih intuitivno i pogode. Najbolji ekspert za to je upravo naše dijete. Sva djeca su različita, ne postoji jedinstveni pristup vaspitanju. Svako dijete ima različite potrebe. Zato nam dijete samo može reći koji je to najpogodniji pristup da bi iz njega izvukli maksimum", pojašnjava Šarenac.

Potrebno je, kaže, prilagoditi na izvjestan način naše uši, čuti i ne reagovati na prvu loptu, pogotovo na prve izgovorene riječi koje čujemo od našeg djeteta. „Važno je otići dalje od izgovorenih riječi, da čujemo koje to potrebe stoje iza onoga što nam djete govori. Stručnjaci koji se bave vaspitanjem djece govore nešto što je suprotno od onoga kako se mi ponašamo. Ustvari, kada se djete najgore ponaša, kada nas praktično dovodi do ludila, mi smo mu tada najpotrebniji. Međutim, kako da izdržimo i ostanemo smireni u situaciji koja već dovodi do toga da u nama počinju da ključaju emocije. To je ključ svega", poručuje Šarenac. Ideja je, kaže, da krenemo od sebe. „Kada roditelji uspiju da upravljaju svojim osjećanjima, oni će tada moći da čuju šta stoji iza izgovorenih riječi i koje su to potrebe djece. Ukoliko i roditelji izgube kontrolu u momentu kada dijete izgubi kontrolu, onda neće doći do novog razvojnog pomaka. Nećemo biti u stanju da prenesemo naše ideje djetetu, niti će ono biti u stanju da shvati da smo mi tu za njega, ma šta da se dogodilo. Kod vaspitanja saosjećanjem, prvi korak je upravljanje sopstvenim emocijama. Djetetu je potrebna ljubav i pažnja. Djetetu nisu potrebne kazne i nagrade. Ono je motivisano željom da bude u bliskom kontaktu sa nama. Čak i kad se to nama ne čini, sva istraživanja pokazuju da su to ustvari njegovi najveći motivi. Kada mi insistiramo na onome što se zove disciplinovanje (a kod nas se kao i u svijetu pod disciplinovanjem podrazumjevalo korišćenje nekog strogog pristupa, najčešće korišćenje kazni ili batina), dijete se prepadne. A kako ljudska bića reaguju kada se prepadnu? Postoje tri osnovne reakcije: bijeg, odbrana ili da se ukočite. Neka djeca će odmah na vašu agresiju reagovati agresivno, bez obzira na to kojeg su uzrasta. Ima djece koja će se ukočiti i gledati vas razrogačenim očima i pitati se šta se ovo dešava i u tom momentu oni neće čuti ono što mi želimo da im kažemo. Zato je osnovna poruka prvo uspostavite odgovarajući kontakt sa djetetom, pa onda vaspitavajte", kaže Šarenac.
Upravljati emocijama znači kontrolisati naša osjećanja, ne dozvoliti nama koji smo odrasli da imamo nekontroliane izlive bijesa. Tu se, navodi Šarenac, podrazumijeva širok spektar reakcija povišeni ton, prijetnja. „Međutim, ovo je vaspitanje u kojem želimo djeci da pristupimo tako da ne moramo da primjenjujemo silu bilo koje vrste, bilo da je to kazna, prijetnja ili ukidanje ljubavi. Ukidanje ljubavi se odnosi na već prevaziđen način izopštavanja ili odvajanja. To se na zapadu zove time out i po mom ubjeđenju to nije dobar pravac u vaspitavanju", iskrena je Šarenac.
Iako su porodice sa djecom adolescentima i tinejdžerima posebno ranjive na ovom području, mnogi problemi, smatra ona, mogu biti riješeni učenjem dobrih vještina komunikacije. „Neke od njih su: ohrabrite djecu da obrazlažu, pustite ih da završe izlaganje, slušajte sa pažnjom, ne izričite sudove, služite se metodom aktivnog slušanja i otvorenih pitanja, uzdržite se od davanja savjeta, pridika i optuživanja, dokučite pravo značenje riječi koje dijete izgovara, podstaknite ih da sami rješavaju svoje probleme, ali pažljivo slušajte i podržite ih u njihovim nastojanjima. Neka vaša pohvala bude umjerena, na konkretnu pozitivnu rekaciju. Istaknite i prokomentarišite određene specifične talente ili ponašanje vašeg djeteta kojim ste zadovoljni. Kada vaše dijete uradi nešto što vam se ne sviđa, pokušajte da to ne etiketirate. Objasnite mu što biste vi više voljeli da ono uradi. Koristite više pozitivne fraze tipa možeš, hoću, umjesto ne smiješ, neću", zaključuje Šarenac.