Arhiva

U rubrici „Dva minuta", koja je na programu ponedjeljkom u 9.30 i 15 sati i reprizno subotom u 9.30, priliku da se obrati našim sugrađanima ove sedmice ima Snežana Pejović, načelnica-arhivistkinja u Državnom arhivu - Istorijskom arhivu Kotor.

Poštovane sugrađanke i sugrađani,

Današnjim obraćanjem završava se moje učešće u ovoj emisiji nepretencioznog naziva „Dva minuta". Proteklih mjeseci potaknuta mogućnošću da iskažem i podijelim sa vama svoja razmišljanja o Kotoru, kao i svoja osjećanja, nastojala sam da se ne bavim nekim temama njegovog futurističkog razvoja niti da glorifikujem prošlost i tradiciju (tradicija - riječ koju smo "izlizali" prevelikom upotrebom), već da više analirizam sa stanovišta običnog građanina ovog grada, koji živi i radi u njegovom starom jezgru, one vitalne tačke koje su nam svima u žiži interesovanja i životnih potreba. Izvinite me ako ste katkad preko mjere osjetili u mojem obraćanju nagomilanu gorčinu i ozlojeđenost. One su preistekle iz ličnog iskustva i lične impresije o tome kako Kotor gubi prerogative urbane cjeline, a pritom gledam i osjećam nemoć njegovih građana i svoju ličnu, da zaustavimo silovite procese takve razgradnje.
Nažalost, nemam povratnu informaciju, osim sporadično i to uglavnom od ljudi sa kojima sam bliska, koliko su moje riječi doprle do slušalaca. Bilo bi mnogo bolje da sam potakla neku polemiku, da sam izazvala i negativne i pozitivne reakcije, a svakako bi bilo najbolje da sam mogla da vidim kako se nešto makar za "zeru" promijenilo nabolje. Ali tako je kako je.{mp3}dva/snezana1807{/mp3}

Po mom mišljenju ono što bi bilo značajno za sve nas stanovnike Kotora je da pokazujemo u raznim situacijama i prilikama svoju zrelu građansku svijest i da imamo građansku slobodu da iskažemo naše potrebe, jer to jedan grad čini gradom, a ne čini ga ćutanje, govorenje "sotto voce", isprazno pozivanje na ono "kako je to nekada bilo", "ćutimo, može biti i gore"..... Zato svim srcem podržavam amatersku predstavu građanki i građana, "KoTo(R) o Kotoru", jer smo dobili priliku da ujedinjeni u prepunoj sali Kulturnog centra doživimo katarzu, da se na kratko osjetimo slobodnim građanima koji ipak imaju snage da iskažu svoje potrebe i da se bore za svoja prava i da kao jedinke nismo usamljeni u svojim nastojanjima . Nadam se da će ova predstava dati vjetar u već napola spuštena krila naših građana, da će ih podstaći da moraju glasno da artikulišu svoja prava.
I kada sam kod građanskih prava, pitam se iz dana u dan, iz noći u noć, kada će se u Kotoru njegovo komunalno uređenje postaviti na temelje koji omogućavaju pristojan, dostojanstven i održivi život svakoj jedinki, svakom građaninu/ki pod jednakim uslovima? Ponovit ću već bezbroj puta rečeno da Ustavom ove države imamo zagarantovano pravo na nepovredivost stana, čak i mi malobrojni stanovnici u Starom gradu, dakle, bez svakodnevnog silovanja stanara muzikom razorne glasnoće, bukom iz ugostiteljskih objekata koji se i dalje ne zatvaraju u propisano vrijeme, cjelonoćnom drekom pjanih i drogiranih prolaznika..... Sve to traje bez prestanka gotovo 24 sata! Ono što me najviše pogađa je to da vi, drage sugrađanke i sugrađani, koji ste imali sreću da živite van tih "pogođenih" područja, uopšte ne shvatate suštinu problema: da je određeni broj građana u gradu već decenijama ozbiljno egzistencijalno ugrožen. O obespravljenosti da i ne govorim!
Pitam vas u čije ime i zarad čijeg prihoda predsjednik Opštine može da donese odluku da produži vrijeme rada ugostiteljkih objekata na praznik državnosti, odnosno u noći 13. jula, kao i tokom naredne noći, iako je to u stvari zora kada za većinu već počinje radni dan? Da ne govorimo da je dobar dio osiromašenih građana primoran da radi i praznikom i dom im je pribježište da u miru, nakratko povrate snagu za novi dan! Kako je moguće da se u stambenim objektima u kojima uz ugostiteljski prostor postoje i stanari, izdaju takve dozvole, pa i one o prenamjeni prostora, bez ikakve saglasnosti tih istih stanara? Gdje su zakonom propisani limitatori zvuka na elektroakustičnim uređajima? Da li su po zakonu elektroakustični uređaji locirani isključivo u untrašnjosti ugostiteljskog objekta? (Molim vas, pročitajte Zakon o turizmu i Zakon o buci!) Gdje to famozno Rješenje o zoniranju u Opštini Kotor, kojim su se javno podičili odgovorni da smo ga prvi napravili u Crnoj Gori!? Zar nemam pravo da znam kao građanka ovog grada u kojoj je zoni moj stan? Možda se baš nalazi u onoj sa dozvoljenih 30 decibela, a danju i noću sam izložena u kontinuitetu i godinama buci mnogo većoj i od one maksimalne koja je dozvoljena - 65 decibela? Znate, ovo nije pitanje nekog mog hira ili netolerantnosti prema ideji da Grad treba da živi, nego je to pitanje moje borbe da sačuvam svoje zdravlje i da se moj život normalno odvija u sopstvenom stanu! To je pitanje mog građanskog prava i moje jednakosti u tom pravu.
Zašto Komunalna policija u svom radu ne slijedi zakone? Zar se time selektivno, protivpravno, ne stavlja na stranu uslovno rečeno "jačeg"? Da li za takav njihov rad, odnosno nepropisan rad mi građani odvajamo sredstva? Kako sam već ranije kazala, ko nije dorastao da svoj posao obavlja po Ustavu i zakonu, ne treba da ga radi. A ako imaju problem političkog i drugog disciplinovanja u pogledu propisnog obavljanja svog posla, neka na to ukažu, bilo kroz institucije, bilo kroz javno obraćanje.
Zar se iz takvog višegodišnjeg ambijenta podrške naprečac obogaćenim pojedincima, u čije se porijeklo kapitala ne dira, a na štetu običnih građana/ki, nismo našli u situaciji da smo sada u žiži interesovanja javnosti, ne po Katedrali, bedemima, ljepoti Zaliva, već po klanovima? Rječ "klan" smo prvo, sjećate li se, izgovarali bojažljivo i ispod glasa, i ona je izazivala kod većine od nas zebnju, pa čak i strah. Postepeno upotreba ove riječi ulazi u naš svakodnevni govor i postaje nam nekako sve bliža. Čini mi se da se njenim učestalim ponavljanjem u zadnje vrijeme, a bez konkretnih rezultata u procesuiranju pojedinaca i/ili grupa, svi polako privikavamo, pa nam se čini kao da smo kazali karnevalska grupa, nevladina organizacija, udruženje privrednika, i sl. Izgleda mi kao da riječ "klan" klizi kroz naša usta i usta onih koji bi trebalo da se ovim problemom ozbiljno pozabave, kao medovina niz grlo!
Drage moje sugrađanke i sugrađani, bilo što da obavljate kao svoj osnovni posao ili se samo zabavljate u gradu, sjetite se bez da vas zakoni i službe na to podsjećaju, da je Kotor i njegovo okružje jedini kapital koji posjedujemo i da ga treba očuvati na pravi način i ekonomski valorizovati u skladu sa njegovim potencijalom. I molim vas, ne tjerajte svojim bezobzirom ono malo stanara iz starog gradskog jezgra. Kada proizvodite buku ili ste njen konzument na licu mjesta, pomislite da neko iza prozora iznad vaše glave boluje, tuguje, želi da spava, ili želi da se za taj i njegov praznik, a ne samo vaš, druži sa porodicom i prijateljima u toplini svog doma bez užasavajuće buke. Pomislite da ste svojom nesaosjećajnošću nekome od sugrađana/ki nanjeli duševnu bol i štetu, pa čak i finansijsku. I ne zaboravite, pare koje se stvaraju na nečijoj muci odvajkada se zovu "zle pare". Što mislite zašto?

Zahvaljujem na izdvojenom strpljenju da me saslušate i pozdravljam vas do nekih boljih vremena.

Snežana Pejović

Naredne sedmice Kotoranima će se u okviru rubrike "Dva minuta" obratiti Vladimir Perović, reditelj širom svijeta nagrađivanih dokumentaraca, urednik dokumentarnog programa RTV Vojvodina i vanredni profesor na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju.