Kultura

14.02.2021
963

DR MAROŠ: KADA NAPRAVIM ĐIR PO CRNOJ GORI, IMAM OSJEĆAJ DA SAM OBIŠAO CIJELI SVIJET

“Zapisana Crna Gora 2” dr Miomira Maroša, izašla je u izdanju Centra za očuvanje i razvoj kulture manjina (CEKUM). Knjiga na 300 strana bilježi zapise  o raznim krajevima Crne Gore. Dr Maroš za Radio Kotor govori o prvoj i drugoj knjizi “Zapisana Crna Gora”, emisiji “Zapis” iz koje je i nastala knjiga. On priča  o mjestima, običajima, ljudima i neobičnim zanimanjima koji čine 3 poglavlja ove knjige. Kaže da se običaji u Crnoj Gori razlikuju od mjesta do mjesta.

“Kada napravim đir po svim tim našim mjestima, imam osjećaj kao da sam obišao cijeli svijet. Kotor i Boka Kotorska su neiscrpna riznica. Sama činjenica da je 60 odsto kulturnog nasljeđa Crne Gore u Kotoru, dovoljno govori koliko je inspirativan za televizijske emisije” – kaže dr Maroš. Prema njegovim riječima, u fokusu “Zapisa” jeste nematerijalno kulturno blago i način života.

U nastavku je intervju koji smo sa dr Marošem zabilježili u emisiji Radio Kotora “Nedjeljni razgovor”.

 

Povod za razgovor je knjiga “Zapisana Crna Gora 2” koju je izdao CEKUM. Kako ste zadovoljni postignutim i reakcijama publike? Crna Gora u 21. vijeku zauvijek je zapisana, sada i u knjigama…

Što se tiče mog utiska i recenzenata o samoj knjizi, mogu reći da su fantastični iz razloga što sam apsolutno mogao da se posvetim knjizi u doba prvog talasa koronavirusa, tako da je dovedena do perfekcije. Što se tiče reakcija publike, o njima mogu donekle da govorim, jer je doba pandemije i u punoj mjeri nije stigla do čitalačke publike. Povremeno je promovišemo u medijima, ali promocije uživo ne uspijevamo. Nadamo se da će biti. Zapravo, velike promocije prve “Zapisane Crne Gore” još nije bilo, osim manjih u nekim gradovima. Meni to ne smeta jer su knjige i tekstovi napisani tako da nemaju vrijeme trajanja.

“Zapisana Crna Gora 2” podijeljena je u tri poglavlja: “Mjesta i običaji”, “Ljudi” i “Reportaže doajena”. Kazali ste da je posvećena Miljanu V. Živkoviću…

Prvenstveno zbog toga što je on junak “Zapisa”. Miljan je sa 11 godina (2009) predstavio svoju etno zbirku u Kučima. Nijesam očekivao da nakon toga nastavi da se bavi etnološkim nasljeđem. Mi smo se sreli poslije nekih desetak godina i on se ostvario kao uspješan pjesnik, pisac monografije o svom bratstvu i neko ko baštini tradiciju. Prije godinu dana počeo je da vodi i uređuje “Zapis” paralelno sa mnom i smatrao sam da nekome ko, u tom smislu, ima veći doprinos od ostalih kad je u pitanju “Zapis”, treba da bude posvećena knjiga. Želim ovom prilikom da napomenem da je prva “Zapisana Crna Gora” posvećena našem snimatelju Ivanu Bogdanoviću koji je u dugom vremenskom intervalu radio emisiju, a poslije iz objektivnih razloga više nije. Na neki način sam htio da mu ukažem priznanje za veliki angažman i njemu je posvećena prva knjiga. Radi se o detalju za koji  mi nije trebalo puno truda, ali se trebalo sjetiti tih ljudi koji su uložili sebe u “Zapis”, mimo onoga što rade kolege ili ostali gledaoci.

Ko su ljudi iz “Zapisa” iz raznih krajeva Crne Gore? Koliko se razlikuju u navikama, karakteru, načinu života?

Oni nijesu birani po nekim kriterijumima, ima ih raznih, dakle imamo ljude koji se bave specifičnim zanimanjima kao što je novski špacakomin, pa majstor za šindru u Beranama... A zatim imamo i neke čudne sudbine da se neko posvetio svom selu i domaćinstvu, a mogao je krenuti drugim putem - Romkinja farmerka i rusofilka iz Boljanića, ali imamo i umjetnike koji su Mediteran i Crnu Goru pretočili u svoje stvaralaštvo. To su Šoro Vulanović, Maja Perfiljeva. Imamo ljude koji su bili vodeći u našim medijima, na samim njihovim počecima. Lijepo je bilo čuti i njihova iskustva.

U prvoj “Zapisanoj Crnoj Gori” su ljudi koje smo snimali na samom početku “Zapisa” 2002. godine. I tu je bio gospodin Penov koji je živio u brodiću u Kotoru, zatim imali smo prvu doktorku Romkinju, maratonca u kolicima, kuma ruskog dvora... Dakle, one ljude koji su po nečemu specifični, ali u stvari nijesu toliko neobični da bi spadali u neke oriđinale, nego jednostavno ljudi koje smo kroz njihovu autentičnost htjeli da prikažemo i da, kako se to kaže, oneobičimo.

Koja mjesta ste obišli radeći posao voditelja emisije “Zapis”? Iako je mala, građani Crne Gore ne poznaju baš svaki kraj naše zemlje. Koja mjesta su na Vas ostavila utisak zbog svoje specifičnosti? Kažu: “Koliko mjesta, toliko običaja”. U Vašoj knjizi jedno od poglavlja je upravo “Mjesto i običaji”: Koliko zapravo ima običaja u Crnoj Gori i koliko se oni razlikuju od mjesta do mjesta?

Teško mogu da kažem što mi je draže, a što nije. Iako prema nekim mjestima gajim poseban osjećaj, to teško priznajem iz “diplomatskog” razloga - što se ljudi ljute ako nekome date primat. Ali meni je sjever Crne Gore nevjerovatna inspiracija jer ga generalno manje poznajem od primorja. Mogu reći da mi je ta oblast Pive izuzetno zanimljiva, zatim plavsko-gusinjskih Prokletija. Pljevlja nestvarno volim. Ima i manjih mjesta koja me oduševljavaju. Npr. to je ljetos bila Mala Crna Gora, koja uopšte nije mala kao selo koje se sastoji od gornjeg i donjeg dijela. Između je  kanjona i do njega je teško doći, pogotovo kad napadaju snjegovi. Ima i drugih jako lijepih mjesta. Prema svima gajim neku posebnu emociju, tako da ne bih mogao da istaknem apsolutnog favorita.

Kad su u pitanju običaji, oni su izuzetno različiti pogotovo oni na Mediteranu, odnosno na Jadranu, od onih koji se javljaju kod narodnog života Crnogoraca u kontinentalnim djelovima, pa na Sjeveru, kod Muslimana, Bošnjaka… Koliko je sve različito, imam nekad osjećaj da se radi o potpuno drugim oblastima, tj. državama. U novije vrijeme ne radimo manifestacije kao treću stavku koja ih prati kao događaje. Prve dvije su Krajevi i Ljudi. Umjesto manifestacija koje povremeno uradimo na dokumentaran način, kao sada Kotorski karneval i Praznik mimoze u vidu Vremeplova, treća stavka “Zapisa” su upravo ti etnografski momenti. Dakle, to su privatne etno zbirke i priče o etnologiji, običaji, odnosno tradicija, prela, posijela, do bokeških fešti, bokeške kužine, gusala, izvornih pjesama. Iz razloga što to polako nestaje, pogotovo u krajevima gdje ima manje ljudi. Nematerijalnom kulturnom blagu se sve više daje na značaju ne samo u etnografiji, nego i prilikom uključivanja u evropske i svjetske tokove zato što se autentičnost cijeni, a mi je imamo. Hoću da kažem da nekad imate osjećaj da ste, po nekim običajima u prošlom vijeku, nekad da ste u Italiji, a nekad u Istanbulu. Ali meni je to sve sjajno i zanimljivo i vjerujte, iako je godina dana od kad je korona i nigdje nijesam bio izvan granica Crne Gore, kada napravim đir po svim tim našim mjestima, imam osjećaj kao da sam obišao cijeli svijet!

I Boka je u Vašim “Zapisima” i bokeška kužina. Vi ste Kotoranin. Kažu da su Kotorani i Bokelji jako ponosni na svoje nasljeđe. Koliko Vas ima u toj priči? Čak ste se bavili i izvornom muzikom. Tako imamo i gusle, izvorne pjesme i folklor Grblja. U knjizi se našla i Maja Perfiljeva…

Početak “Zapisa” je prvenstveno vezan za Boku, zato što sam u Kotoru i ostalim bokeljskim mjestima imao najviše sagovornika koje sam poznavao i najviše tema. Tako da je dugo vremena kasnije trebalo gledaocima da se naviknu da radim i ostale krajeve, da snimam i po njima. Kotor i Boka Kotorska su neiscrpna riznica. Sama činjenica da je 60 odsto kulturnog nasljeđa Crne Gore u Kotoru, dovoljno govori koliko je to inspirativno za obradu u vidu televizijskih emisija. U fokusu “Zapisa” je prvenstveno nematerijalno kulturno blago, način života. Tako da je to vrlo inspirativno i kada je u pitanju bokeška kužina. Nedavno smo radili jednu emisiju sa Dolores Fabian, ali smo snimali i Kotorski karneval kao nasljeđe koje treba da ostane i u vidu dokumentarne emisije. Imamo i neke kontraste na vrlo malom prostoru. Tu je narodna muzika Grblja koja se potpuno razlikuje od mediteranskog nasljeđa, što je i obradila dr Zlata Marjanović u knjizi “Narodna muzika Grblja”. To je iz razloga što su Grbljani narod koji gleda na more, a i dalje baštini običaje koji su izuzetno vezani za kamen, što je samo po sebi inspiracija za putopisca.

Mogu da kažem da su etnolozi i etnomuzikolozi izvan Crne Gore bolje prepoznali naše nasljeđe. Oni su napisali knjige, doktorirali na naše teme, napisali monografije koje su vezane za naše nasljeđe. Osim Zlate Marjanović koja je napisala vrijednu knjigu “Narodna muzika Grblja” i doktorirala na muzici Primorja, tu je i Vesna Vučinić Nešković koja je napisala “Božić u Boki Kotorskoj” i drugi. Da ne pominjem Paštroviće koji su riznica za proučavanje već odlično obrađena. Tako da meni je, iako nijesam etnolog, a pričam kao etnolog, ambicija da na što bolji način televizijski to sačuvam, dok postoje vjerodostojni praktikanti te kulture. Kad njih više ne bude, onda ćemo moći samo pričati o tome. A što se tiče Maje Perfiljeve, to je divna priča iz razloga što je Maja Tivćanka, njeno porijeklo je i bokeljsko i rusko, s tim što je živjela i u Zagrebu. Mi smo dosta toga prošli zajedno sa njenom pjesničkom svitom. Jedna od priča je posvećena Maji Perfiljevoj, multimedijalnoj umjetnici koja nije bila samo pjesnikinja nego je i slikala na svili. Međutim, sama priča koja je objavljena u ovoj knjizi nije moja i ja želim ovom prilikom da pomenem našu prijateljicu iz Zagreba koja je napisala tu priču. To je Nevenka Šarčević. Ona je jedna od tih koji su najbolje poznavali Maju Perfiljevu.

Vaša prva knjiga je prošla dosta primijećeno, a Crna Gora kao nepresušna inspiracija ima glavnu ulogu u ovoj knjizi u kojoj je oslikan duh prošlog vremena, sa snažno istaknutom istorijskom, kulturološkom pozadinom. Koliko je bilo potrebno da se knjiga dovede do kraja, koliko je bilo naporno prikupljati materijal, a zatim kolika je bila odgovornost pisati o Crnoj Gori, sublimirati podatke o bogatoj istoriji, kulturi?

Što se tiče materijala, imali smo ga u emisijama. Međutim, težak je nastanak tih pisanih reportaža, iz razloga što se one nalaze na kasetama pa je to potrebno digitalizovati, pa skinuti taj tekst, onda se prisjećati nekih usputnih podataka i atmosfere i to pretočiti u pisanu reportažu. A ja nijesam neko ko brzo kuca. Međutim, mogu da kažem da sam poprilično zadovoljan i prvom i drugom knjigom. S tim što prva knjiga sada treba da doživi reizdanje kao dopunjena. Jeste odgovornost pisati o Crnoj Gori pogotovo što sama knjiga ima taj bombastičan naziv “Zapisana Crna Gora”. A naziv je od naslova koji je bio u novinama, smislila ga je moja koleginica kada je radila intervju sa mnom i meni se svidio.

Mi pričamo o istoriji, ali kroz iskaze sagovornika, etnološko nasljeđe, razne druge osobenosti. Jeste odgovornost iz razloga što u Crnoj Gori koja je, kao što znate, podijeljena i dosta ljudi je previše samouvjereno, svi misle da sve najbolje znaju, ali nijesam imao za sve vrijeme od kada sam izdao prvu knjigu, onih ljudi koji bi bilo što osporavali. Zapravo, “Zapis” traje već 20 godina tako da smo i svojim trajanjem osigurali vjerodostojnost. Bez obzira na veliki trud, čovjek poslije ima razloga da bude zadovoljan da je ostavio nešto što može poslužiti i drugima kao početna stanica za neka nova istraživanja.

Osim emisijama, svoj doprinos zajednici dajete i kao predavač na Univerzitetu Crne Gore. Koliko je za Vas teško dijeliti iskustvo novinara i voditelja mlađim generacijama koje tek trebaju da peku ovaj zanat?

Nije lako raditi sa studentima iz razloga što bi trebalo da budete nesebični, osim što imate zvanje i znanje. Meni je to u početku bilo malo neobično jer je raznih struktura studenata i raznih smjerova na univerzitetima, ali kasnije sam se navikao. Bude mi zadovoljstvo, jer ima njih izuzetno talentovanih i onih koji možda nijesu, ali su svjesni toga pa pokušavaju nauče od nastavnika, više od onoga što piše u knjigama. Mislim da je problem što većina, čini mi se, ima manjak ambicije da iskoristi to prisustvo da nešto više nauči, osim za ocjene i za bodove. I ja sam im tu na apsolutnom raspolaganju. Prvo sam pravo studirao, pa je meni pravi ugođaj i poslastica bilo kad su počeli na magistarskim i doktorskim studijama da mi predaju novinari. Mislim da treba to neko iskustvo crpiti od drugih, ali dobro iskustvo. Imam tu prednost, ukoliko je to prednost, što nijesam politički novinar tako da samim tim nijesam svrstan ni na jednu stranu, bar ne javno. I onda oni mogu sa jednom umjerenošću, izbalansiranošću uzeti od mene određena znanja i iskustvo. A ja se i te kako bavim svim tim novinarskim načelima i političkim prilikama, ali više za sebe. Čini mi se da su moja neutralnost i pedagoška posvećenost (jer ih tjeram da uče) nešto najkorisnije sa moje strane. Ima među njima vrlo talentovanih, međutim živimo takvo vrijeme da je pitanje koliko oni sebe vide zaista u novinarstvu ili PR-u ili nečem trećem... Ja inače nijesam zagovornik, koliko god sam želio sebe da obrazujem i u novinarskom smislu, upisivanja tih studija. Više sam za neke klasične discipline koje mogu biti korisnije, a novinarstvom se neko može baviti bez obzira na to koje studije završi.

Šta Vam predstavlja najveće zadovoljstvo prilikom pisanja? Da li je i u kojoj mjeri forma reportaže zahtjevnija u odnosu na članak ili prilog o određenoj temi?

U početku sam pisanje shvatao prvenstveno kao obavezu, jer mi je obaveza bila da napišem magistarski i doktorski rad. Prvu knjigu sam dijelom čuvao na jednoj disketi zato što sam dio završio još 2002. godine. Poslije sam shvatio da mi je pisanje odušak od svakodnevnih događaja, od uobičajenog posla, privatnih posvećenosti. Tako da ja, u stvari, pisanjem bježim od stvarnosti i mogu vam reći da se u tome sjajno osjećam. Čak sad pišem svake ili svake druge sedmice, bar po jedan tekst, iz razloga što pišem za jedan časopis. Ono što mi je predstavljalo u početku problem, sada shvatam kao emocionalni i antistresni odušak. A što se tiče reportaže, ona ima taj lijepi momenat, jer zahtjeva da unesete i nešto svoje, lirično i poetično. Da to ne bude samo izvještaj o određenoj temi. Tako da mi to pruža prostor za kreaciju, a istovremeno me obavezuje da iskočim iz klišea koji su postavljeni za neke druge žanrove kada je u pitanju novinarstvo.

Kako se rodila ljubav prema novinarstvu i voditeljskom poslu?

Često znam da kažem da su mi mediji bili najbolji prijatelji u djetinjstvu, mada sam se družio sa djecom iz komšiluka. Tada nije bilo puno TV kanala, niti kompjutera i svih drugih sredstava za zanimaciju. Čitao sam mamine novine-nedjeljnike, gledao sam televiziju, slušao radio i jednostavno zamišljao da budem neko ko će moći javno da se obrati. Naravno, u početku imate tu potrebu, naročito dok još ne sazrite, da se javno pojavite i da, uslovno rečeno, budete bitniji od drugih. Međutim, vremenom sam, čini mi se, iskočio iz prvobitne želje da budem važan u tom smislu. Prvenstveno shvatam medije kao kreaciju, kao čuvanje nasljeđa, način čuvanja vrijednih stvari u životu, kao hroniku vremena. Medije shvatam prvenstveno kao stvaralaštvo. A poslije toliko godina rada deifinitivno vas mora svako poznavati, manje više, i to zaista prija jer vas ljudi uvažavaju, neko vas i ne voli, nekome smetate, ali to se sve nekako prebrodi. Međutim, svoje opredjeljenje za novinarski i voditeljski posao prvenstveno shvatam kao ostvarenje svoje ljubavi iz djetinjstva. Koliko je to zaista bilo pametno ili dobro, možete razmišljati poslije određenog vremena, tim prije što sam završio i dosta škole, a mogao sam se ovime možda baviti i  bez neke velike škole, ali u razgovorima sa nekim profesorima univerziteta i sa gledaocima kažu mi: “Nemoj nikada da ostaviš ovaj posao, jer to je nešto što najbolje radiš.”

Kako vidite novinarstvo u Crnoj Gori? Možemo li govoriti o slobodi medija kada je u pitanju Crna Gora? Kakva je pozicija novinara u javnom prostoru?

Poslije sve ove lijepe priče, o ovoj temi vam ne mogu mnogo lijepog reći. Novinarstvo u Crnoj Gori je polarizovano na medije koji su procrnogorski i prosrpski, odnosno kritički nastrojeni, na one za vlast i protiv vlasti. Novinari tu više budu kao servis svojih uredništava i medijskih kuća. Volio bih za mlade ljude, da se bave nekim drugim stvarima, a ne novinarstvom, što ne znači da neće doći do boljih vremena. Ili da se opredijele za neke druge forme i žanrove koji nijesu informativni, koje su stvaralački, kreativni, kolažni, dokumentarni, itd.

Mislim da to prvenstveno zavisi i od opšteg ambijenta u društvu, u državi, jer ono što se prezentuje na političkoj i društvenoj sceni utiče i na medije. Međutim, mislim da slušaoci i gledaoci i oni koji kozumiraju te sadržaje, prestaju da vjeruju apsolutno u sve što se plasira. Tako da nije neko dobro vrijeme za novinarstvo i ja uvijek poručim mladima - da ako hoće neka se bave tim, ali da sebi naprave neku alternativu u životu.

Budući planovi? Koće li biti i treći dio “Zapisane Crne Gore”?

Svaki dan pomalo pišem, a za jedan časopis dva puta mjesečno. Tako da vjerovatno i sami ti tekstovi će ući u treću “Zapisanu Crnu Goru” ili će se možda drugačije zvati knjiga da ne bi ponavljali ovaj naslov, ali sa jednim drugačijim pristupom. Možda i moj kolega Miljan Živković napravi svoj treći dio “Zapisane Crne Gore”. Sve će te emisije ostati u digitalnom obliku, ali pitanje je koliko će se njima ljudi ponovo vratiti, a kada to stavite među korice knjige, to bude lijepi prezent publici i prijateljima i to ostaje kao suvenir. Nije lako da nastane knjiga, ali sam prezadovoljan sa tim. Bez neke velike ambicije nastajaće i neke nove knjige. Meni je cilj da u toku 2021. izdam “Zapisane intervjue” jer ih imam najvećim dijelom sastavljene, samo da ih dopunim. Najviše bih volio da nas ova trenutna situacija pusti da ispromovišemo dosadašnje stvaralaštvo, da dođemo do publike sa postojećim knjigama, a za nove ne nedostaje amibcije.

Snimljeni prilozi, a sada i poglavlja u knjizi ostaju trajno svjedočanstvo o osobenostima narodnog života u Crnoj Gori na početku 21. vijeka. Očuvanje nematerijalne kulturne baštine u životu zajednice od vitalnog je značaja. Koliki je teret biti prenosilac svoj tog, hajde da kažemo, znanja. I koliko je važno ostaviti mladim generacijama trag nekog vremena?

Jeste teret da budete vjerodostojni i da to prenesete na pravi način. Trudim se, kao neko ko nije opterećen bilo kakvim podjelama, predrasudama kada su u pitanju krajevi i ljudi, da to radim na vjerodostojan način. To shvatam i kao zadovoljstvo, a naravno među publikom će uvijek biti nezadovoljnika. Međutim, njih kod ove forme, odnosno žanra, ima najmanje. A što se tiče toga da prenosimo nasljeđe mladim generacijama, svakako da je bitno. Nemam iluziju da će se oni apsolutno posvetiti tome, ali ima dobar dio mladih ljudi, nezavisno od toga čime se bave, koje zaista zanima tradicija i shvataju da moramo koristiti naše potencijale kad je u pitanju istorijski, geografski i svaki drugi identitet. I ispričaću Vam najnoviju zanimljivost. Javio mi se jedan fudbaler iz Australije koji bi volio da ima emisiju iz Pive u kojoj ja jašem na konju njegovog djeda. A to je jedan prizor sa špice emisije. Hoću da kažem da uvijek postoji što emotivna, što profesionalna veza sa ovom emisijom. I mislim da ona, kada je u pitanju televizijski medij, a i kad je u pitanju publikacija u vidu “Zapisane Crne Gore”, uvijek postoji kao potreba našeg naroda jer ga prvenstveno zanima ono što jeste Crna Gora, naša osobenost, nezavisno od toga kako se osjećali, opredjeljivali… Dakle, te odlike narodnog života su manje - više kod svih iste, ali se razlikuju po regijama i zavisno od civilizacija koje su bile na ovim prostorima.

 

Radio Kotor, 14.02.2021.

Razgovarala: IRENA MAČIĆ

 

 

 

 

Podijeli na: