Društvo

18.10.2020
520

SABOLSKI: STIDLJIVA DJECA BOLJI  POSMATRAČI, BRŽE PREPOZNAJU TENZIJU I NERVOZU

Stidljivost je, prema riječima psihologa, zanimljiv fenomen i primjećuje se i kod odraslih i kod djece.

Izaziva određene probleme i za mališana koji je stidljiv, ali i za njegovo blisko okruženje. No, ovaj osjećaj se vremenom i sticanjem iskustva može suzbiti ili manje primjećivati.

“ Dijete koje je stidljivo osjeća nelagodu u većim socijalnim grupama vršnjaka ili odraslih, vrlo često i zadršku ili nelagodu kada su u pitanju javni nastupi i najčešće se u tim situacijama povlači” – objasnila je gostujući u našoj dječjoj emisiji “Radost” psihologica u kotorskoj Javnoj predškolskkoj ustanovi “Radost” Tatjana Sabolski. Odgovarajući na pitanje: kako u jednoj vrtićkoj grupi prepoznati stidljivo dijete, navodi da se u grupama djece stidljivo dijete i ne uoči odmah. “ Skloniji smo da primijetimo ono što se nameće, a to su glasnija i “otvorenija” djeca koja žele da javno istupaju, pa one koji su stidljivi kasnije uočimo. Slično je i u školi jer oni nastavnicima ne remete koncepciju rada pa ih takođe uoče kasnije od onih koji se na bilo koji način ističu. Takođe, tim mališanima se prilikom javnog nastupa ili u grupi, a naročito u društvu nepoznatih - najčešće zacrvene obrazi, ako ih recimo vaspitač ili nastavnik prozove i pominje – oni skreću pogled i trude se da izbjegnu da govore u grupi” – objašnjava Sabolski.

Na pitanje: koji su uzroci stidljivosti, Sabolski kaže da su oni najčešće individualni. “ Već od osamnaestog mjeseca je dijete svjesno sebe, zna da se razlikuje od drugih i da druge osobe reaguju na njegove postupke i reakcije i već od tog perioda se razvija stidljivost. To su, na primjer, ona djeca koja se kriju iza mame kad naiđe neko nepoznati. To je, uslovno rečeno, normalna razvojna faza jer dijete tek počinje da uči što može očekivati od drugih. Tek kasnije, od recimo treće godine - ta problematika se usložnjava. Teško je generalizovati, ali u svakom slučaju stidljiva djeca imaju nelagodu od očekivanja kako će drugi reagovati na njihovo ponašanje, istupanje, govor… U tom smislu dijete se zaustavlja – ne govori, bude neprimjereno mirno u odnosu na uzrast i ne pokušava da uspostavi kontakt ni sa drugim odraslima ni sa drugom djecom pa sve ovo vidimo kao stidljivost” – kaže Sabolski.

Ona ističe i da mnogi psiholozi stidljivost posmatraju kao dimenziju ličnosti. “ Ne postavljaju stidljivost u kategorije – pozitivno ili negativno. To je jedna dimenzija u kojoj recimo imate krajnost - od ekstremne stidljivosti do potpune otvorenosti – neinhibiranosti. Ekstremi svakako mogu da naprave problem, a između ekstrema je dijapazon u kojem se svi mi krećemo. Tako je neko stidljiv u određenim situacijama, a u nekim drugim nije. Ima osoba koje su generalno stidljive, ali su naučile kako da se tokom života nose sa stidljivošću ili je prevaziđu. Primjer je strah od istupa pred grupom ili od javnog nastupa koji se vremenom prevazilazi” – pojašnjava Sabolski.

Na pitanje: da li ekstremna stidljivost može uticati na formiranje ličnosti, Sabolski objašnjava da može izazvati problem.

“ Može djetetu onemogućiti da ostvari adekvatne kontakte, da ima problem u svim situacijama kada se pojavi nepoznata osoba ili više njih i zapravo mališan ima problem da manifestuje sve svoje potencijale kada je u grupi. Sa druge strane, imate i stidljivu djecu koja su ostvarila izvanredne kontakte i divno se druže ali sa manjim brojem djece. Mališan recimo može imati dva ili tri druga, sa njima odlično komunicirati, osjećati se sigurno i prihvaćeno u tom okruženju i to onda ne može bitno da remeti dječji razvoj. Kažem, neke stvari naučimo vremenom, pa tako nekada i dijete nauči samo da se izbori sa stidljivošću” – objašnjava  Sabolski.

Pitali smo i da li bi i na koji način roditelj trebalo da reaguje  kada uoči da je dijete stidljivo. Da li je nužno djetetu ukazivati da treba da postepeno mijenja ponašanje ili je to zapravo “atak na njegovu ličnost” i neka vrsta pritiska.

“Sve zavisi od toga koliko stidljivost mališana remeti u svakodnevnom funkcionisanju. Ukoliko dijete, recimo, jako želi da se druži sa ostalom djecom, a ne umije da uspostavi kontakt zbog svoje stidljivosti – to bi moglo da utiče na dječji razvoj. U svakom slučaju ono što je važna poruka za roditelje jeste da ne “etiketiraju dijete”. Ukoliko ponavljate djetetu da je stidljivo, ono će tu ulogu prihvatiti i neće imati potrebu da iz iste uloge izađe. Razmišljaće kako ga je na ovaj način “označila” starija osoba koja zna više od njega i za njega će to biti tako. Najčešće to bude slučaj. Sa druge strane, treba imati puno strpljenja i podržavati dijete kada napravi iskorak u ponašanja u odnosu na stidljivost. Roditelji su skloni da zaborave na pohvale i da primijete ono što im se ne dopada. Zato, ukoliko je recimo stidljivo dijete uspjelo da uspostavi kontakt sa nekim mališanom, obavezno ga treba pohvaliti. Takođe, treba mu pomoći da kontakt ostvari, ako to zaista želi, a ne ide mu. Važno mu je reći da je divno što se trudi ili ga na neki drugi način bodriti” – poručuje Sabolski.

Mališani koji su stidljivi nerijetko bolje primjećuju  osjećanja drugih. “ Više su skloni da prepoznaju tenziju i nervozu pa ih to još više zatvara, a u nekim situacijama su bolji posmatrači pa tako bolje uoče emocionalne reakcije drugih. Naravno, teško je generalizovati jer je svako dijete individua za sebe, ali bi ovo mogle biti zajedničke crte kod većine stidljive djece” – zaključila je Sabolski.

Razgovor na temu stidljivosti kod djece sa psihologicom Tatjanom Sabolski je zabilježila Jelena Kljajević.

 

 

Podijeli na: